Tužni skupe, ovdje smo se okupili sretnom prigodom da pepeo digitalnog prepustimo bašćanskim vjetrovima ma gdje bili. Ovaj naš čin nije virtualan, uvjerit ćete se u to i sami uskoro, on je stvaran, iako se čudo uskrsnuća analognog nakon trenutačne smrti digitalnog neće dogoditi.
Dig, Lazarus, dig! Dig it!
Ploviti se mora
Nismo ovdje došli vratiti kotač povijesti unazad, jer da to i hoćemo ne možemo. Unatoč našoj skepsi, ne možemo izbjeći revolucionarne implikacije tehnologije, kao što naši preci nisu mogli izbjeći one tiskarskog stroja, parne turbine ili osobnog računala. Ono što nas dovodi ovdje, na ovaj otok izložen milosti mora koje ga okružuje i udarima vjetrova koji ga šibaju, zagledanost je prema horizontu. Hoćemo li na toj imaginarnoj crti ugledati jedra koja će u zjenici oka našega postajati sve veća i veća? I kada ćemo prepoznati plovi li prema nama mletačka galija, portugalska karavela ili komiška falkuša?
Navigare necesse est, živjeti nije neophodno, ali kako je moguće navigavat bez digitalnih signala i virtualnih projekcija, bez satelita i plotera? Tek poznavajući zvijezde i služeći se jednostavnom spravom od pamtivijeka – astrolabom?! Je li bilo teže biti analogan? Je! Je li bilo izazovnije bez digitalnog? Svakako!
Tebi zvoni
Zato smo se, tužni skupe, danas ovdje okupili, ne bismo li na ovom otoku našli utočište bez umjetne inteligencije, baš kao što je Odisej tražio sigurnu luku, i ne bi li naša duhovna plovidba bila jednako uzbudljiva i izazovna kao Uliksova Mediteranom.
Nijedan čovjek nije otok sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako more odnese grudu zemlje – Europe je manje… I zato nikada ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni.
Tako je zborio John Donne, a na njega se naslonio i nastavio Ernest Hemingway.
Pobratimstvo lica
I zato smo mi danas ovdje, da raznesemo u visine i dubine pepeo digitalnog i virtualnog s ovog otoka-utočišta, ne zato da bismo Prometeju vratili vatru, već zato da se nastavimo na druge koji nepoznati nam žive našim životima. To naše ljudsko pobratimstvo lica u svemiru našlo se pod udarom uljeza koji se predstavlja i ponaša kao da je čovjek ne bi li ga kao takvog prihvatili. Štoviše kao poboljšana verzija naše nesavršenosti, koju smo u ludoj želji za savršenstvom sami napuhali egom Nadčovjeka.
A to isto nije čovjek! Nema tu ljudskosti! Štoviše, taj je uljez hakirao operativni sustav naše civilizacije – jezik. A još nas je Wittgenstein učio kako su granice našeg svijeta granice našeg jezika!
Platonova špilja
Taj AI digitalni alien, kojeg smo nahranili našim svekolikim znanjem, vještinama i mudrošću, može stvoriti potpuno nove ideje, potpuno novu kulturu, potpuno novi virtualni svijet. I vratiti nas opet na početak, u Platnovu špilju, u kojoj ćemo okovani lancima gledati igru sjena na novovjekom zidu–ekranu, i zauvijek ostati zarobljeni u svijetu iluzija.
Zato je odmah ovdje potrebno napraviti samo jedan korak unazad, zato je nužno ovaj pepeo digitalnog i virtualnog raskomadati nanotehnologijom, pa potom i nju zatući. Zato treba odustati od savršenstva kao ideala, jer se čovjeku bezgrešnost ne pristoji. Mane, slabosti i defekti su upravo ono što nas čini ljudima, savršenstvo nije i ne smije biti cilj, već težnja, proces o kojem ćemo mi ljudi raspravljati međusobno. I to našim jezikom koji uporno još od Altamire i Lascauxa gradimo, radilo se o riječima, glazbi, slici ili pokretu. Ili svemu zajedno.
Zato ova povorka nije pogrebna, zato ova urna nije posljednja, zato ovaj pepeo nije pokojnikov. Ovo je tek novi početak našeg puta za Itaku.
Kada kreneš na put za Itaku
Zaželi da dug to bude put,
Pothvata pun, opasnosti i saznanja.
Lestrigonaca, Kiklopa
I srditog Posejdona ne plaši se!
Na takve nikada naići nećeš
Sve dok misao je tvoja uzvišena
I dok birana se osjećanja tiču tvog duha i tvog tijela.
(Konstantin Kavafi)