Tko je taj Milan Grlović, pitaju me mnogi nakon što mi je 3. svibnja, na Svjetski dan slobode medija, Hrvatsko novinarsko društvo uručilo priznanje koje nosi ime po prvom predsjedniku HND-a.
Zatečen, prva mi je reakcija neugodan osjećaj da kao novinari nismo dovoljno učinili da vlastitu povijest i utemeljitelje cehovske organizacije dovoljno populariziramo u javnom i društvenom životu. Na drugu se ipak budi ponos, jer tko se to još može u svom strukovnom djelovanje pohvaliti tradicijom dugom 114 godina i nasljeđem začetim početkom 20. stoljeća, čak 16 godina prije nego li je osnovana Međunarodna federacija novinara (IFJ), najstarije i najveće udruženje novinara na svijetu?
Matoš i Zagorka
U nezasluženo kratkoj bilješci i Hrvatska enciklopedija reći će da je Milan Grlović (1852. – 1915.) bio „idejni začetnik i poticatelj osnivanja profesionalne novinarske udruge u nas, Hrvatskog novinarskog društva, kojemu je 1910. postao prvim predsjednikom“. Među prvobitna 53 člana HND-a bio je i Antun Gustav Matoš, te jedna žena – Marija Jurić Zagorka, a od samog početka osnivači Društva vodili su se idejom novinarstva „istinitih činjenica“, kako je naglasio i prvi predsjednik Milan Grlović.
(https://www.hnd.hr/110-godina-hnd-a-1-kako-su-grlovic-i-drustvo-osnivali-novinarsko-drustvo)
Dakle, dobiti priznanje koje nosi ime Milana Grlovića i koje se „dodjeljuje zaslužnim novinarkama i novinarima, članovima i članicama HND-a za dugogodišnji rad i značajan doprinos razvitku novinarske organizacije i ugledu profesije te jačanju medijskih sloboda; novinarima koji su se istaknuli u radu i aktivnostima HND-a“, nije mala stvar. I velika je čast, pogotovo kada u obrazloženju koje je prihvatio Središnji odbor HND-a stoji:
Branko Mijić jedan je od onih članova HND-a koji je sve svoje znanje i vještine što ih je godinama stjecao radeći kao novinar, a kasnije i urednik u Novom listu, stavio na raspolaganje HND-u boreći se za bolju strukovnu organizaciju, a time i bolju novinarsku profesiju. Teško je zamisliti bilo koju akciju HND-a zadnjih godina bez kolege Mijića. Od brojnih zagovaračkih politika do prosvjeda, uvijek je nesebično davao svoje vrijeme i bogato iskustvo. Zalažući se za poštivanje redakcijskih statuta i obranu novinarske profesije u Novom listu, u vrijeme dok je bio potpredsjednik HND-a i predsjednik Ogranka u tim novinama, Mijić je bio jedan od onih koji je javno govorio o njihovom kršenju i sve većem profesionalnom urušavanju tih novina koje je 1900. pokrenuo Frano Supilo.
(https://www.hnd.hr/obrazlozenja-nagrada-hnd-a-za-2023-godinu)
Umjesto govora
Red je naravno zahvaliti na tako velikom priznanju kojeg ne bi bilo bez predsjednika HND-a Hrvoja Zovka, Središnjeg i Izvršnog odbora HND-a, vrijedne ekipe iz Tajništva, kao i svih kolegica i kolega koji svih ovih godina ne odustaju od borbe za dostojanstvo ove naše, nikad ugroženije profesije.
Nagrade bi obično trebale biti povod za proslavu, za pogled unazad, za sumiranje svega onoga što smo postigli i učinili, ali sve ono što se danas događa u svijetu i kod kuće naprosto nam ne dozvoljava taj luksuz da budemo opušteni i bezbrižni. Kada bismo na ovaj naš dan, pompozno nazvan Svjetskim danom slobode medija, morali ukratko izvijestiti što smo to mi novinari u proteklom razdoblju postigli, mogli bismo samo reći da smo, kako globalno, tako i lokalno, postali državni neprijatelji svim režimima, ne samo autokratskim već i onima koji se smatraju demokratskim, svim vlastodršcima, svim politikama i političarima.
I to bez iznimke!
Svjedoci vremena
Upravo taj krimen kojim nas pokušavaju eliminirati iz javnosti, taj žig državnih neprijatelja koji nam udaraju gdje god i kad god stignu, možda je i najveći kompliment koji kao novinari možemo zaslužiti. Ako nas se boje moćnici na vlasti, pa angažiraju cijele državne aparate da nas progone, difamiraju i neutraliziraju, onda zaista kao novinari, koliko god nam to teško padalo kao ljudima, moramo biti ponosni na ovu našu profesiju.
Ta titula državnih neprijatelja broj jedan samo nam govori da smo ostali posljednji intelektualci na ovom planetu koji se usude slobodno misliti i govoriti, i da se naš glas još uvijek čuje i dopire do javnosti. Zato nas se toliko i boje, jer mi smo, kao što je to davno rekao Frane Barbieri, svjedoci vremena. I to kao novinari moramo ostati želimo li da ova naša profesija opstane i jednog dana zaista postane javno dobro.
Glas za Assangea
Zato danas ne smijemo odšutjeti već još jednom dići svoj glas za slobodu Juliana Assangea, koji je već pet godina bez ikakve optužnice utamničen u ćeliji jednog od najčuvanijih zatvora na svijetu, onog u vlasništvu Njegovog Veličanstva, Belmarsh u Londonu. Koji je to zločin počinio Assange da ga se tretira poput najgoreg terorista ili serijskog ubojice? Objavio je istinu o stravičnim zločinima koje su počinili njegovi tamničari i njihove vlade u ime svojih građana, a da ih za to nisu ni pitali!
Zato danas moramo dići svoj glas za naše kolege koji svakodnevno ginu u Pojasu Gaze, jer su zbog svog novinarskog posla označeni kao mete i sustavno ih se ubija i progoni kako istina o ratnim zločinima i genocidu nad civilima, mahom ženama i djeci, ne bi otišla u svijet. Niti u jednom ratu do sada nikada nije u tako kratkom vremenu ubijeno više od stotinu novinara kao sada u Pojasu Gaze. I nikada glavni mediji u zapadnim demokracijama, kojima i sami pripadamo, nisu manje izvještavali o tome zašto su naše kolege postali legitimni vojni ciljevi za nekažnjeni odstrel.
Lex AP
Zato danas moramo još jednom upozoriti da je upravo onaj koji nas je kolektivno učinio suučesnicima u tim zločinima nad našim palestinskim kolegicama i kolegama, glasajući u ime svih nas protiv zahtjeva za prekidom vatre u Ujedinjenim narodima, i koji je usred Zagreba podigao zastavu pod kojom se sustavno i namjerno ubija novinare, Andrej Plenković, donio zakon za progon zviždača i novinara, lex AP, koji je stupio na snagu. Samo dan uoči 3. svibnja tehnički premijer je pokazao kako će se taj zakon primjenjivati kad na vlast stupi njegov zaprisegnuti glavni državni odvjetnik Ivan Turudić, praktički ispisavši cijelu optužnicu protiv novinarke Telegrama Dore Kršul, proglasivši istraživačko novinarstvo protudržavnim činom!
Ništa novo od Andreja Plenkovića, čija je ambicija da postane glavni urednik svih hrvatskih medija neskrivena, za njega smo mi novinari „osovina zla“, mi vodimo hibridne ratove protiv njega dok on pregovara o sastavu svoje nove vlade s onima koji bi zabranjivali pojedine medije, cenzurirali ih i naravno kazneno proganjali novinare koji ne pišu ono što bi oni htjeli. I koje je još do jučer optuživao kao sponzore terorizma na Banske dvore!
Istinite činjenice
Zato nama ništa ne preostaje nego da svoju borbu koju vodimo protiv takvih zakona i takvog tretmana novinara u društvu shvatimo kao permanentni cilj, da kao HND nastavimo s javnim prosvjedima, tamo gdje smo stali izlazeći na ulice i Markov trg 31. siječnja u Zagrebu i ispred HNK u Splitu, jer za slavlje i feštu nemamo razloga, ni vremena. Zato danas na Svjetski dan slobode medija moramo svi zajedno biti svjesni da nam slobodu nitko neće darovati već da se za nju sami moramo izboriti.
Tako i ja shvaćam ovu nagradu koja se zove po Milanu Grloviću, prvom predsjedniku HND-a, da kao Društvo moramo ostati javno angažirani i da se svoje profesije, i toga da budemo svjedoci vremena, ne smijemo odreći.
Borba za novinarstvo „istinitih činjenica“ traje i dalje!
