Branko Mijić

“Novinar je svjedok vremena” — Frane Barbieri

Branko Mijić

“Novinar je svjedok vremena” — Frane Barbieri

Branko Mijić

“Novinar je svjedok vremena” — Frane Barbieri

Od šatora i kestenja do Turudića i lex AP-a

22. ožujka 2024.
U konačnici ovdje se uopće ne radi o Zoranu Milanoviću i njegovoj želji da postane premijer već o onima koji tu njegovu želju žele proglasiti većim zločinom od zločina koji su sami već počinili imenujući Ivana Turudića i donoseći lex AP

Državni udar, puč, kršenje ustava i ustavna kriza, rušenje demokracije… Uistinu, nikada još nije palo ovoliko teških riječi nakon VERBALNE najave jedne kandidature za parlamentarne izbore koja se de iure još uvijek nije ni dogodila! Kakav je to onda državni udar bez upotrebe sile osim one mišića jezika!?

Doduše, državni udar se u Hrvatskoj dogodio, ali deset godina ranije, točnije počeo je 20. listopada 2014. godine i trajao 555 dana. Toliko su tzv. šatoraši kampirali u Savskoj 66 ispred Ministarstva branitelja prijeteći plinskim bocama i fizički se sukobljavajući s policijom na Markovom trgu ne bi li silom srušili legalno izabranu Vladu RH čiji je predsjednik bio Zoran Milanović. Pamtimo  fizičke nasrtaje i prijetnje smrću obitelji tadašnjeg ministra Predraga Freda Matića, inače vukovarskog branitelja i logoraša, koji je dugo vremena morao imati policijsku zaštitu, kao i pljuvanje i udaranje njegovog pomoćnika Bojana Glavaševića, sina Siniše Glavaševića kojem je bilo lakše umrijeti za Hrvatsku nego njegovom djetetu tada živjeti u njoj.

 

Čador vlasti

Kroz taj i takav čador državnog udara prodefilirali su mnogi koji su sada na vlasti, odmah uz bok Plenkoviću (koji im je, tada poprilično anoniman, iz drugog plana davao podršku), mnogi su postali ministri, saborski zastupnici, savjetnici tadašnje predsjednice RH ili su dobili prestižne funkcije. Doduše neki su, poput jednog od glavnokomandujućih,  nekadašnjeg zapovjednika specijalne policije Josipa Klemma završili u zatvoru, ali ne zbog državnog udara već kriminala, izvlačenja novca iz vlastite zaštitarske tvrtke. Nakon desetogodišnjeg izbivanja s javne scene nedavno pojavljivanje jednog od glavnih organizatora šatoraške pobune Đure Glogoškog na 20. Općem obavještajnom Saboru HDZ-a samo govori da je Andrej Plenković odlučio svoj treći premijerski mandat izboriti vraćajući se šatoraškim korijenima.

Tada, tih 555 dana, dok su Zagreb i Hrvatska živjeli u strahu, nije bilo stručnjaka za ustavno pravo, nije bilo Ustavnog suda, niti Državnog izbornog povjerenstva koji bi ustali i javno upozorili da takvi pokušaji nasilne smjene vlasti nisu u skladu s Ustavom, da se demokracija u ne upražnjava plinskim bocama na ulici te da bi izbori zbog toga mogli biti poništeni!

 

Puč kestenjara

Pamtimo i pokušaj puča 2002. godine kada je Haški sud bivšeg načelnika Glavnog stožera OSRH Janka Bobetka optužio za ratne zločine u Medačkom džepu i naložio tadašnjem premijeru Ivici Račanu da mu optužnicu uruči, a general je odbio primiti, zabarikadiravši se u svojoj vili na Tuškancu koju su danonoćno čuvali naoružani civili, popularno nazvani kestenjari, jer su se predstavljali kao berači kestenja.

Optužnica Bobetku nikada nije uručena, veći međunarodni skandal spriječila je njegova smrt u svibnju 2003. godine, a glasine kako su „kestenjari“ imali sakriveno oružje i spremali napad na Banske dvore ako se Račan usudi Bobetku uručiti optužnicu, nikada službeno nisu potvrđene, ali ni demantirane.

 

Ustavna kriza

I sada dolazimo do kršenja Ustava i vodećih hrvatskih stručnjaka za ustavno pravo koji su istog časa, smjesta javno ustvrdili kako predsjednik Zoran Milanović najavom svoje premijerske kandidature proizvodi nezapamćenu ustavnu krizu. Ti isti, piše „Nacional“ od 19. ožujka 2024. godine, „već punih deset mjeseci prešućuju jedan krajnje indikativan i dubinski zabrinjavajući incident koji je u njihovu prisustvu 5. lipnja 2023. u zgradi Vlade proizveo hrvatski premijer Andrej Plenković“:

Plenković je toga dana u Banskim dvorima, u prisustvu najmanje šestero svjedoka, izjavio kako svjesno i namjerno ignorira upozorenje Ustavnog suda da zbog velikog nesrazmjera mora urediti i uskladiti popis birača s pravom glasa na parlamentarnim izborima. To svoje stajalište premijer je artikulirao doslovno ovako: „Ne pada mi na pamet.“

Plenković je to, piše „Nacional“, izgovorio „nakon što ga je jedan od prisutnih eksperata za ustavno pravo upozorio da bi, nastavno na upozorenje Ustavnog suda, trebao srediti i Registar birača, a ne samo donijeti u tom trenutku još uvijek sporan, a kasnije izglasan Zakon o izbornim jedinicama. Dakle, Andrej Plenković je time posredno najavio da sasvim svjesno i namjerno ostavlja prostor za moguće lažiranje izbornih rezultata ne budu li oni bili po željama i u korist HDZ-a.

 

kokoš ili jaje

I, napokon smo stigli do rušenja demokracije, do onog narodnog „što je bilo prije, kokoš ili jaje?“, odnosno do potpunog zanemarivanja uzroka i posljedice jedne VERBALNE kandidature o kojoj će se iznad i prije svega odlučivati na ovim izborima, ako do njih uopće i dođe! Kokoš se zove Ivan Turudić, a jaje lex AP. Naravno, može i vice versa.

Na višekratna upozorenja i gromoglasne prosvjede Hrvatskog novinarskog društva održane na Markovom trgu u Zagrebu i ispred splitskog HNK 31. siječnja 2024.  o štetnosti takvog zakona koji otvara vrata skrivanju zloupotrebe represivnog aparata i vodi ukidanju javnosti kao kontrolnog mehanizma, što je suština svake istinske demokracije, premijer Andrej Plenković i njegova vladajuća većina ne samo da su se oglušili već su upravo taj Zakon opasnih namjera, koji je udar na profesiju, novinare, medije, zviždače i javnost, odlučili izglasati u Saboru posljednjeg dana, uoči  njegovog raspuštanja!

(https://www.telegram.hr/politika-kriminal/hrvatska-sve-manje-djeluje-kao-drzava-koja-pripada-zapadu-sabor-izglasao-zlokobni-lex-ap/)

 

Udruženi zločinački pothvat

Jednakom bahatošću ustoličili su za glavnog državnog odvjetnika prijatelja kriminalaca, čovjeka bez skrupula koji je lagao saborskim zastupnicima o svojoj biografiji, Ivana Turudića, kojem su tako u ruke dali moć da progoni novinare i njihove izvore, arbitrirajući u skladu s Plenkovićevim željama što je to javni interes, a što nije! Nije svih tih mjeseci, dok smo uporno upozoravali da takav zakon u rukama takvog čovjeka nije oruđe već oružje, bilo ustavnih stručnjaka, sudaca svih sudova od Ustavnog i Vrhovnog do općinskog i prekršajnog, koji bi se usudili dići svoj glas u ime osobnog morala i časti struke kojoj pripadaju, ne bi li utjecali na premijera da svoju odluku promijeni.

Nisu smogli snage ni intelektualne hrabrosti niti za ove dvije novinarske rečenice Viktora Ivančića koje govore sve:

Smisao „Lex AP-a“ nije u tome da osigura pošteni sudski postupak, nego da zaštiti od progona i javnog difamiranja korumpiranog nositelja vlasti. Važno je da se alat koji je izvorno bio namijenjen likvidaciji izabranih protivnika prestane upotrebljavati protiv dojučerašnjih korisnika.

Nakon što je famozni „Lex AP“ napokon izglasan u Saboru, Ivančić smatra kako bi cijelu tu operaciju vlasti bilo najprikladnije zvati „Udruženim zločinačkim pothvatom (UZP) uperenim protiv demokracije i slobode štampe“.

(https://www.portalnovosti.com/tri-opscenosti)

 

Diktatura u nastajanju

I to je sukus stvari, nema se tu više što dodati, a kamo li oduzeti. Jer, protiv Udruženog zločinačkog pothvata, a u obranu demokracije i slobode štampe, mora se ustati svim snagama i svim sredstvima. Zašto? Zato jer nakon još jednog četverogodišnjeg mandata i operacionalizacije operacije UZP, više neće biti nikoga da o tome bilo gdje i bilo što napiše i objavi bez odobrenja Ivana Turudića. Zato jer ostane li i dalje ovih 77 zastupnika u Saboru koji su pristali ovakvim besprizornim imenovanjima i zakonima opasnih namjena dati demokratski privid jednoj diktaturi u nastajanju, kojoj još samo nedostaje izborni mandat kako bi se zaokružila u svojoj šatoraškoj i kestenjarskoj punini, vrijeme više nećemo moći vratiti unazad, niti ćemo dobiti drugu priliku za popravni ispit.

Ovaj 17. travnja 2024. je sad ili nikada ne samo za novinare i medije, već i za sve slobodnomisleće ljude kojima će, prije ili kasnije, netko zakucati na vrata.

(https://www.hnd.hr/zovko-trazit-cemo-ocjenu-ustavnosti-evo-tko-je-sve-glasao-za-sramotni-lex-ap-a-tko-je-bio-protiv)

 

Poništavanje izbora

U konačnici, ovdje se uopće ne radi o Zoranu Milanoviću i njegovoj želji da postane premijer već o onima koji tu njegovu želju žele proglasiti većim zločinom od onog koji su već počinili imenovanjem Ivana Turudića i izglasavanjem lex AP-a! Kao prvo, upravo su oni, Plenković i HDZ, na taj način dali povod Zoranu Milanoviću da se uključi u izbornu utrku, pozivajući se na Turudića i lex AP kao državni udar, puč, kršenje Ustava i urušavanje demokracije! Koji su evidentno na djelu i koje bi on s ovlastima predsjednika Republike valjda trebao prešutjeti i ne vidjeti, u potpunosti zanemariti sadržaj diktature koja se valja, u ime forme koja je ionako samo celofan za stvarne namjere Udruženog zločinačkog pothvata.

Kao drugo, upravo oni sada, kada je Milanović svojom pukom VERBALNOM najavom ambicije da nakon izbora postane premijer, motivirao biračko tijelo da u znatno većem broju izađe na izbore, što najmanje odgovara najkompaktnijem HDZ-u, politički zloupotrebljavaju Ustavni sud, a sada i Državno izborno povjerenstvo, kako bi ga u toj namjeri spriječili i zaustavili, prijeteći čak i poništavanjem izbora ako na njima ne pobijede Plenković i HDZ!

 

Od Karamarka do Karamarka

Upravo to prekomjerno granatiranje Zorana Milanovića iz svih hadezeovskih utvrda, upravo ta mobilizacija rashodovanih stranačkih kadrova i pripadajućih desničarskih kolaboracionista, od lažnog magistra prava Ante Đapića do Tomislava Karamarka, koji je u posljednji čas odustao od već dogovorenog osnivanja vlastite stranke i izlaska na izbore, na čijem se političkom truplu Plenković uspeo do trona, govore da se vlast sprema zadržati ne birajući sredstva, pod svaku cijenu. To gaženje leševa nije ništa nova za HDZ, no najviše zabrinjava zlouporaba najviših institucija, poput Ustavnog suda, koji je svojim politiziranjem i ustezanjem da donese meritornu odluku u ovom sporu nesumnjivo naštetio  SDP-u kao stranci koja se natječe na ovim izborima ostavivši je u vakuumu.

Još je nevjerojatnije da je u javnost izdvojeno mišljenje onih sudaca koji nisu željeli sudjelovati na sjednici smatrajući je metodološki nepripremljenom i praktički nelegalnom, kao i onih koji su glasali protiv, u javnost moralo stići zaobilazno, putem medija! Sada zamislite kako bi to novinari pod šapom Udruženog zločinačkog pothvata u ove četiri godine obavljali svoj posao i informirali javnost kada to već sada nije dozvoljeno sucima Ustavnog suda koji imaju imunitet!

 

Ustavni sud krši Ustav

Ono što ustavni suci Lovorka Kušan, Andrej Abramović i Goran Selanec iznose u svom izdvojenom mišljenju koje je objavio „Faktograf“, iako i oni drže da se aktualni predsjednik ne smije natjecati na parlamentarnim izborima, rječito svjedoči da i sam Ustavni sud ovakvim načinom rada krši Ustav!

Tijekom rasprave jasno nam je izloženo stajalište da se u ovom predmetu ne donosi odluka već upozorenje pri čemu ne možemo dokučiti u čemu je razlika, osim što si time većina dopušta da svoje postupanje izuzme od dosega postupovnih jamstava koji štite interese stranaka postupka pred sudom od arbitrarnog postupanja samog suda. Naime, kao i svaki drugi sud, Ustavni sud je dužan poštivati članak 29. Ustava odnosno članak 6. Europske konvencije o zaštiti temeljnih prava, pišu te navode kako je ovakvim postupkom oštećen SDP.

 

Ograničavanje slobode

U „upozorenju“ je moguće naći isključivo tvrdnju (zaključak) da postupanje SDP-a u izbornom postupku predstavlja povredu Ustavu, pišu dalje u izdvojenom mišljenju suci Ustavnog suda, te pravno i logički začuđeno konstatiraju kako „taj zaključak dalje nije obrazložen nikakvim daljnjim razlozima“!? Baš bi bilo zanimljivo čuti ustavnopravne stručnjake koji su već prvog dana graknuli na Milanovićevu VERBALNU najavu kandidature, misle li i oni kao njihovi kolege suci da Ustavni sud ovakvim načinom rada i sam krši Ustav ili njihova obrana Ustava ovisi od prilike do prilike, od političara do političara, kalkulirajući kako bi upravo njih politika mogla izabrati na mjesto onih sudaca Ustavnog suda kojima uskoro ističe mandat.

Dodamo li ovome i prijetnju SDP-u da bi zbog Milanovića Ustavni sud mogao poništiti izbore, koju u izdvojenom mišljenju nazivaju „izuzetno teškom, odnosno nerazmjernom sankcijom“ čime „upozorenje djeluje ograničavajuće na slobodu izražavanja i djelovanje te političke stranke“, te direktni TV nalog Plenkovića iz Središnjice HDZ-a Šeparoviću i DIP-u da pomno prate što se zbiva u izbornom procesu i sankcioniraju one koji ga po njihovom odnosno njegovom mišljenju krše, jasno je da HDZ ne namjerava mirnim putem prepustiti vlast ako izgubi na izborima. Uz sve trikove na koje smo već navikli, od štampanja većeg broja glasačkih listića do glasanja pokojnika i dijaspore, uz namjerno nesređeni i neuređeni Registar birača za koji nije sankcioniran, Plenković je sada otvoreno isukao i batinu Ustavnog suda i Državnog izbornog povjerenstva kao prijeteće oružje za usmjeravanje biračke volje građana.

 

Cilj opravdava sredstvo

Zato se ovdje uopće ne radi o Zoranu Milanoviću i što o njemu netko kao čovjeku i političaru misli, jesmo li njegovi glasači ili nismo, pripadamo li njegovom fan klubu ili smo na suprotnoj strani političkih tribina. Ovdje se radi o svima nama koji ne spadamo u Udruženi zločinački pothvat, koji smo protiv Komiteta 77 zastupnika koji su ove zločinačke zakone i imenovanja proveli u djelo. Radilo se o Možemo!, koje je u svom izbornom programu kao svoju prvu zadaću najavilo smjenu Turudića i ukidanje lex AP-a ili Ivanu Penavi i Domovinskom pokretu koji je dao podršku prosvjedu i zahtjevima Hrvatskog novinarskog društva unatoč, kako je rekao, neslaganju s našim svjetonazorom, Mostu, Radničkoj fronti, Republici, svima onima koji žele ukinuti lex AP i smijeniti Turudića i koji izlaze na izbore, svi oni zaslužuju naš glas.

Nikad nisam mislio da ću se poslužiti  Machiavellijem, ali cilj u ovom slučaju uistinu opravdava sredstvo!  Makar se ono u ovom trenutku zvalo Zoran Milanović, prihvatili ga kao premijera euforično, neutralno ili začepivši nos, oči i uši. Jer, tek nakon ukidanja lex AP-a i smjene Turudića ima šanse za demokraciju, ima vremena za Ustav. Makar potom išli na prijevremene izbore za godinu dana! Uzimajući za slogan onaj prastari grafit:

„Život je pun iznenađenja, kaže jež i siđe sa četke.“

(https://faktograf.hr/2024/03/20/izdvojeno-misljenje-ustavni-sud-milanovic/)

 

 

 

 

Blog

Kolumne

Share This