Da smo iznenada ostali bez Milana Bandića, nije ni ”fake news”, to se uistinu dogodilo, baš kao što je i živa istina da smo bez Milana Bandića ostali zbog Milana Bandića!

Zagrebački gradonačelnik, hvala Bogu i partiji na vlasti, dobro je i stabilno, ali je ”njegov” Gradski ured za opću upravu poništio vlastitu odluku kojom je jednom građaninu ove zemlje, u skladu s važećim zakonima i propisima, dozvolio slobodu da promijeni svoje ime i prezime.

Štoviše, građanin koji se nekada zvao Dario Juričan dobio je i važeću osobnu iskaznicu na kojoj se zove Milan Bandić. Tko je čovjek koji je ”ubio” Milana Bandića nakon samo 28 dana njegovog bivstvovanja u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj, ostaje da se vidi. Baš kao što jedva čekamo obrazloženje tog činovnika za svoj postupak, nepogrešivo njušeći kako će to biti urnebesno štivo za medije.

Dario Juričan može se sada žaliti Ministarstvu uprave zato što se više ne smije zvati i predstavljati kao Milan Bandić, a ministar Lovro Kuščević morat će odgovoriti i na pitanje hoće li njegovo Ministarstvo zabraniti i svim ostalim građanima RH koji se zovu Milan Bandić da se tako zovu.

Nije kum dugme, kaže naš narod, pa to nije ni zagrebački gradonačelnik i HDZ-ov koalicijski partner. Redatelju Juričanu za utjehu ostaju pjesma ”Imenom sam tvojim (se) zvao” i puna kesa, jer će sada sigurno sakupiti 250 tisuća kuna kako bi završio svoj film ”Kumek” čija tema je dva desetljeća vladavine originalnog, autohtonog i unikatnog Milana Bandića Zagrebom.

– Milan Bandić je doktor ljubavi i optimizma, želim slijediti to evanđeosko poslanje zauvijek, pojasnio je redatelj u petak za naš list razloge promjene identiteta ni ne sluteći da je Milanu Bandiću odzvonilo.

Nije prvi put da Juričan pribjegava ironiji u svom stvaralaštvu, sjetimo se samo filma ”Gazda” koji je podnaslovljen ”Ovo nije priča o Ivici Todoriću”, iako govori o Agrokoru prije Agrokora, niti je prvi umjetnik koji je promjenom imena nastojao osvijestiti društvo o moćnicima koji ga oblikuju po svojoj slici i prilici.

Još daleke 2007. godine trojica umjetnika obavijestila su tadašnjeg slovenskog premijera Janeza Janšu da su promijenila imena i da se sada zovu Janez Janša, Janez Janša i Janez Janša te naveli sljedeće:

– Mi sami ne vidimo granice između našeg rada, umjetnosti i života, a vjerujemo da se u tom pogledu ne razlikujemo od Vas… Voljeli bismo ovdje citirati riječi iz pisma koje ste nam poslali kada smo se učlanili u SDS: Što nas je više, to ćemo brže stići do cilja!

Tom prigodom je u ljubljanskom ”Dnevniku” Boris Dežulović napisao kolumnu ”Je li Janez Janša kreten?”, potpisavši se kao Ivo Sanader, te zaključivši kako je to moguće, jer je jedan Janša ne samo Hrvat već i umjetnik, njegov rođak, Riječanin Emil Hrvatin!

Vjerojatno je to najbolji primjer novinarstva kao kolateralne posljedice promjene imena, jer ja se, eto, ne usudim pod pseudonimom Andrej Plenković ispisati istu dilemu, pa ću se samo zapitati: ”Je li Dario Juričan kreten?”

Ako jest, zašto se ne zove Janez Janša? Ako nije, zašto nije postao Slovenac pa bi se mogao zvati Milan Bandič? I nikome ništa! I kome on to prodaje ”Kumeka”, kao da će mu netko povjerovati da se, uobraženko jedan, ne misli uspoređivati s Francisom Fordom Coppolom. I tražiti od nas novce za sva tri nastavka.

A je li ga bilo strah osvete moćnih ljudi zbog promjene imena, neka odgovori Janez Janša.

Janez Janša: Da.

Janez Janša: Ne.

Janez Janša: I da i ne. Strah zbližava ljude.

autograf.hr 08.06.2019.