Ali, moj se otac okrenuo protiv Hitlera onog trenutka kada je shvatio da ćemo izgubiti rat!
Ključna je to rečenica drame „Taking Sides“ Ronalda Harwooda iz 1995. i njezinog ovoljetnog premijernog uprizorenja „Na čijoj strani“ 31. srpnja 2026. godine, u režiji Lenke Udovički na Malom Brijunu. Ne izgovara je niti jedan od međusobno suprotstavljenih protagonista već pobočnica, Emmi Straube, Njemica koja je posao tajnice u američkom odjelu za denacifikaciju u Berlinu 1946. zaslužila time što je njezin otac strijeljan kao sudionik neuspjelog atentata na Führera.
Isljednik i dirigent
Taj eksplozivni krik mlade žene koja prije toga čepi uši, jer više nije u stanju slušati verbalni dvoboj svog nadređenog, američkog isljednika, majora Stevea Arnolda, i osumnjičenog za suradnju s nacistima, svjetski slavnog dirigenta Berlinske filharmonije Wilhelma Furtwänglera, kulminacija je zapleta predstave u kojoj autor, baš kao i redateljica, ne propitkuje samo odnos umjetnika i politike, već i ljudske karaktere u okrutnim vremenima rata i nasilja.
Da Hitler nije postao ratni gubitnik, njezin otac bi, baš kao i nacizam, bio živ i uspješan, a ona tajnica u nekom od ministarstava Trećeg Reicha; da je Hitler likvidiran te 1944. godine unutarnjim pučem, pakt sa saveznicima bio bi sklopljen ranije, uz manje ljudskih žrtava, te bi poslijeratna denacifikacija civila bila suvišna. U oba pretpostavljena slučaja Wilhelm Furtwängler bi, po svemu sudeći, dirigirao Beethovenovom Devetom za Dan pobjede, samo bi uniforme prisutnih u publici bile drugačije.
Da je povijest krivudala nekim drugim smjerom, mi bismo ostali uskraćeni za ovu napetu i zahtjevnu priču u izvedbi domaćina, Kazališta Ulysses, u suradnji sa Sarajevskim ratnim teatrom SARTR i kulturnom organizacijom i produkcijskom kućom Realstage.
Razgovor s autorom
Kazališni će kritičari o umjetničkim sastavnicama ovog uprizorenja reći svoje, no kada se od svakog pojedinca iz gledališta traži da se izjasni na čijoj je strani, a stvari nikada nisu crno–bijele, onda se ipak u argumentaciji osobnog izbora valja vratiti u prošlost. Lenka Udovički prvi put je komad Ronalda Harwooda postavila još davne 1998. godine u beogradskom Ateljeu 212 čiji je upravnik tada postao aktualni brijunski Furtwängler, Svetozar Cvetković. Štoviše, u vlastitom umjetničkom egzilu iz ratom zahvaćenih jugoslavenskih prostora, redateljica je u Londonu, sa suprugom, Radetom Šerbedžijom, imala priliku dugo u noć razgovarati s Ronaldom Harwoodom dok je pisao „Taking Sides“ jer su ga zanimali svi detalji njihovog osobnog umjetničkog stradanja i progona kojima su bili izloženi u nekadašnjoj domovini.
Sasvim sigurno, to iskustvo i poznavanje iznutra nastajanja „Zauzimanja strana“ daje dodatnu dimenziju i kontekst kako prvom, tako i ovom drugom uprizorenju koje se, nakon balkanskog, sada događa u globalnom ratnom okruženju.
Pljesak Ljubi Tadiću
Nije nevažno prisjetiti se da je u desetom mjesecu 2000. godine ta predstava Ateljea 212 gostovala u Rijeci, u HNK Ivana pl. Zajca, kao prvo gostovanje jednog repertoarnog kazališta iz Srbije u Hrvatskoj nakon krvavog raspada devedesetih prošlog stoljeća. Riječani su tada na ulici cvijećem dočekali autobus iz Beograda u znak dobrodošlice umjetnicima i ljudima koji su i u tim ratnim vremenima dosljedno bili na pravoj, antiratnoj i humanističkoj strani. Arnolda je tada glumio Petar Božović, a Furtwänglera legendarni Ljuba Tadić čiji je izlazak na scenu, ako sjećanje ne vara nakon toliko godina, prepuna dvorana riječkog kazališta dočekala gromoglasnim pljeskom, a da nije izgovorio niti jednu jedinu riječ teksta predstave!
Bila je to gesta zahvale velikom glumcu i još većem čovjeku koji se ni u tim vunenim vremenima nije ustručavao javno suprotstavljati Miloševićevoj velikosrpskoj ratničkoj politici i pozivati na otpor. Budući da sam i sậm tada radio u Novom listu, ne bez ponosa, mogu se sjetiti kako je gostovanje Ateljea 212 bilo izdašno medijski popraćeno, a Ljuba Tadić je svoje opredjeljenje na čijoj je strani i dilemu lika kojeg je tumačio ovako objasnio u intervjuu tada slobodarskim novinama:
Bavio sam se umetnošću, misleći da je umetnost odvojena od politike, ali znao sam da politika manipuliše umetnošću, to je neizbežno. Ja, ovako, ponekad malo slažem kad kažem da se ne bavim politikom – javna sam ličnost i reagujem na neke, a to je opet politika, za jednu, a protiv drugih sam koji će izmanipulisati i ovu posetu.
Božović, Keitel, Grabarić
Ondašnji Arnold u izvedbi Petra Božovića, naravno, ako je moja memorija barem djelomično pouzdana, bio je grubijan koji se držao čuturice s rakijom i konzerve, kao da je ispao iz šinjela nekog šumskog političkog komesara. Više je sirovošću podsjećao na onog isljednika kojeg glumi Harvey Keitel u filmu „Taking Sides“ slavnog Istvána Szaboa iz 2001. godine nego na „Ulysses“ Arnolda u interpretaciji Ozrena Grabarića. Njegova suptilna preobrazba i gradacija tijekom predstave više odgovara predodžbi o predratnom agentu za prevare američkih osiguravajućih društava kojeg su strahote rata i prizori konc–logora iz kojih smrad spaljenih ljudskih tijela seže četiri milje daleko, proganjajući ga kroz vječne noćne more, ogrubile do granice nasilništva.
Gospodin doktor Wilhelm Furtwängler Svetozara Cvetkovića fizički izuzetno podsjeća na original, gotovo kao i filmska kopija Stellana Skarsgårda, s uočljivim ožiljkom na spoju usana, ali je i psihološki izuzetno dubok portret slomljenog čovjeka koji je nekada bio ne samo najveći dirigent na svijetu nego i alfa mužjak koji ni sam ne zna koliko izvanbračne djece ima. Uz njih dvojicu predstavu nose i daju joj ritam, svatko u svojoj dionici, Alban Ukaj kao Helmuth Rode, Matea Mavrak kao Emmi Straube, Davor Sabo kao poručnik David Wills i Džana Džanić u ulozi Tamare Sachs.
Garderobijer i Pijanist
Ronald Harwood široj je publici poznatiji kao scenarist Oscarom ovjenčanog „Pijanista“ Romana Polanskog iz 2002. godine te kao autor autobiografski naslovljene drame, potom i filma, „Garderobijer“. Svoj iskonski interes za pitanja vezana za nacizam, taj sin židovskih iseljenika iz Litve i Poljske u Južnu Afriku, rođen 1934. godine, objasnio je na sljedeći način: „Rat je definirao moje djetinjstvo, holokaust moju adolescenciju. Ta je sinteza dominirala većim dijelom mog kreativnog života.“
Stoga njegova djela često istražuju način na koji umjetnici preživljavaju u autoritarnom društvu i kako reagiraju na duboke moralne dileme. Istodobno, on kao dramatičar nikada ne sudi svojim likovima, ne prikazuje ih plošno već slojevito, priznajući da niti on sam ne zna što bi učinio na njihovom mjestu u takvom trenutku, te, pomalo solomonski, poručuje: „Prepuštam publici da sama presudi, jer ni sậm nisam na čistu budući da se nikada nisam morao suočiti s takvim izborima.“
Posveta Ilanu Volkovu
Lenka Udovički kao redateljica slijedi taj Harwoodov naputak do samog kraja predstave, ostavljajući gledatelja na žeravici vlastitih sumnji koje se okreću gotovo oko svake rečenice koju glumci izgovaraju. Pogotovo kada se na sceni odvija pravi mačevalački duel između Arnolda i Furtwänglera u kojem Grabarić i Cvetković maestralno koriste ne samo riječi i kretnje već i tišinu kao argument u psihološkom nadmetanju. Ipak, na samom kraju, u epilogu, u umjetničkom videu Adle Isanović u kojem se pojavljuje izraelski dirigent Ilan Volkov koji, nakon koncerta u Royal Albert Hallu u Londonu 11. rujna 2025. godine, na BBC-u javno osuđuje IDF-ovo uništavanje Gaze i masakr nad Palestincima, pozivajući međunarodnu zajednicu da to zaustavi, redateljica jasno daje do znanja na čijoj je strani i zašto je ovu predstavu posvetila upravo Ilanu Volkovu.
Čovjeku kojeg je samo tjedan dana kasnije izraelska policija uhapsila na granici s Gazom dok je tražio da se odmah zaustavi genocid „jer uništava živote svih“!
Moralne dileme
Za nju nema nikakve moralne dileme za kojeg se od dvojice prestižnih svjetskih dirigenata opredjeljuje, ne zbog njihove nesporne umjetničke genijalnosti već zbog ljudskosti koju valja pokazati onda kada je najteže prema najugroženijima ne vodeći računa o tome kakve to posljedice može prouzročiti nama samima. Pogotovo je to moralna obaveza vrhunskih umjetnika, oni su ne samo naša duhovna uzdanica već i uzor koji, kada javno demonstrira svoju materijalnu solidarnost, a ne samo sentimentalni humanitarizam i filantropiju s distance, zaslužuje pljesak poput Ljube Tadića u Rijeci i aktera „Na čijoj strani“ na Malom Brijunu!
I, naravno, divljenje Ilanu Volkovu i svim Izraelcima i Židovima koji danas otvoreno ustaju protiv genocida i kulturocida svojih sunarodnjaka iskazujući solidarnost s Palestincima iako zbog toga nisu samo tretirani kao izdajnici vlastitog naroda i države nego bukvalno nose glavu u torbi!
Posjedovanje istine
I to je taj aktualni kontekst koji Lenka Udovički daje Harwoodovoj drami ne bježeći u nepostojeću umjetničku neutralnost, koja u životu može značiti samo status quo i tiho pristajanje na nasilje, ubijanje i zločine, već problematizirajući na pozornici stvarnost koja nas okružuje. Kako danas, tako i prije 80 godina. U svijetu u kojem oni koji posjeduju medije posjeduju i narativ, a tko posjeduje narativ, posjeduje i istinu, pa si prisvaja pravo ubijati druge ljude a nazivati se pravednikom, dok žrtve postaju teroristi, a teroristi žrtve, teatar ostaje posljednje mjesto gdje se o svemu tome može otvoreno progovoriti!
Propustiti takvu priliku bilo bi konformistički licemjerno, pogotovo ako se tvoja duhovna plovidba poziva na onoga koji je lutao Mediteranom, na Uliksa. Jednom kada govorenje istine postane zločin, neizbježno će uslijediti cenzura i tiranija.
Kad brutalnost postane ugoda
Pišući ovaj tekst upravo čitam naslov iz jedinih relevantnih novina u Izraelu, „Haaretza“ od 1. kolovoza 2026. godine: „NIJE ČUDNO ŠTO IZRAELCI ŽELE RAT. NASILJE JE POSTALO IZVOR RADOSTI.“ I podnaslov: „Što ako je jedan od razloga zašto su Izraelci toliko sretni taj što je brutalnost postala ugodna?“ Autor teksta, profesor sa sveučilišta u Tel Avivu, dr. Ariel Handel piše:
Teško je pobjeći od toga. Nasilje cvjeta posvuda oko nas. Od Pojasa Gaze do Zapadne obale u pogromima koje doseljeničke milicije čine nad palestinskim zajednicama, u policijskim odgovorima na demonstracije, pa čak i u obliku konkretne opasnosti s kojom se susreće svatko tko pokuša prijeći ulicu ili pronaći parkirno mjesto – nasilje postoji u svakom kutku izraelskog društva.
Toleriranje nasilja i odvraćanje očiju od njega u ime nekih svojih osobnih razloga i umjetničkih karijera nakon 1933. godine kada je Hitler došao na vlast završilo je nacionalsocijalizmom, koncentracijskim logorima i holokaustom. Svjedočimo li danas ponavljanju povijesti u još monstruoznijem obliku, jesu li nacizam i cionizam sinonimi?
Umjetnost kao religija
A što se tiče Furtwänglera, zgodno zvuči njegova uzrečica kako je svaki čovjek koji ima priliku slušati Beethovenovu i Wagnerovu glazbu slobodan („Glazba je superiornija od svakog ljudskog sukoba“), samo čovjek treba biti živ da bi tu i takvu slobodu mogao upražnjavati. Klasično pranje ruku kako se on bavio umjetnošću („Moglo bi se reći da je umjetnost moja religija.“) i nije mogao znati što se zbiva te da nije ni mogao pretpostaviti na što su sve bili spremni nacisti („Uostalom, ja nikada nisam bio član NSDAP–a!“), floskula je kojom su se poslije rata mnogi Nijemci pokušali distancirati od vlastite odgovornosti i nacista.
Jedan od vodećih znanstvenika i istraživača holokausta, Raul Hilberg, koji o uništenju europskih Židova svjedoči i u devetipolsatnom dokumentarnom filmu Claudea Lanzmanna „Shoah“ iz 1985. godine, svoja istraživanja, kaže, nije počeo postavljanjem velikih pitanja, jer se uvijek bojao da će doći do malih odgovora. No da su svi u Njemačkoj tada znali što se zbiva, Hilberg je dokazao proučavajući željeznički promet koji je bio savršeno organiziran unatoč tome što su mnogobrojne izvanredne kompozicije morale imati prioritet nad redovnim linijama, jer su zna se koga, zna se gdje i zna se zašto prevozile do posljednjeg odredišta. Holokaust je, ustvrdit će Hilberg, počeo pokazivati rezultate kada su se uključili dužnosnici srednje razine, dakle građanska birokracija, i preuzeli inicijativu za „konačno rješenje“ – iako naredbi nije bilo, svi su znali što moraju učiniti na svom svakodnevnom poslu kako bi sve funkcioniralo u najboljem redu.
Normalnost zla
I Hannah Arendt je pisala da se zlo ne reproducira kroz monstrume, nego kroz normalnost, kroz ljude koji samo rade svoj posao unutar sustava koji je zao: „…fašizam nije došao preko noći, niti je bio incident, on je izglasan, toleriran i dočekan aplauzom“.
Ako ništa drugo, nemoguće je da vrhunski obrazovani njemački intelektualac tog doba nije čuo i čitao velikog filozofa Immanuela Kanta kojem je kategorički imperativ temeljno načelo etike i služi kao vrhovni zakon moralnosti. Moralni zakoni ne smiju nam biti nametnuti izvana, reći će Kant, od strane države, religije ili autoriteta. Mi sami kao racionalna bića moramo uvidjeti što je ispravno i slobodno odabrati da to slijedimo. Čovjek mora djelovati uvijek i bezuvjetno, neovisno o svojim željama ili ciljevima, jer moralnost nekog čina ne ovisi o posljedicama već o namjeri i poštivanju dužnosti.
Zar ne, Wilhelme!?
Mali K
Samo naivni mogu povjerovati kako Wilhelm Furtwängler kao perjanica tadašnjeg njemačkog društva koji se družio i imao kontakte s najprestižnijim ljudima svoga doba, nije imao pojma što se zbiva u konc–logorima i podrumima Gestapa. Uostalom, ako nije znao za tvornice smrti, zašto je onda pomagao muzičarima Židovima da pobjegnu iz Njemačke i spase živu glavu? Iz koje se i sam sklonio 1945. u Švicarsku kad je dobio dojavu „s najvišeg mjesta“ da mu se „nešto sprema“. Bio je to njegov alibi za poslije rata, kako je to dobro primijetio fiktivni lik iz predstave, major Arnold, koji ga posprdno zove „šefom benda“. Stvarnom Furtwängleru u životu se, osim tog poniženja i istrage, ništa strašno nije dogodilo, do svoje smrti 1954. nastavio je dirigirati Berlinskom filharmonijom.
Možda ga je tek post mortem snašla prava kazna jer ga je na mjestu koje nije želio napustiti, makar morao svirati Hitleru za rođendan i s njim se rukovati, naslijedio mladi pretendent, čije ime nije želio ni izgovoriti (Cvetković taj dio uvjerljivo glumi, s dozom humora, parodirajući najvećeg glazbenog klasičara na razinu cirkuskog klauna), štoviše dvostruki član NSDAP-a, Herbert von Karajan! Ex naci je pak vodio Berlinsku filharmoniju sve do svoje smrti 1989. godine.
Naharin u Rijeci
Naprosto, Furtwängler ne samo da za Hitlerove vladavine nije napustio Njemačku već je nacistima poslužio kao propagandist čija je glazbena veličina Trećem Reichu trebala dati estetsko, umjetničko lice iza kojeg se skrivalo ono zločinačko. Nešto slično danas čine oni izraelski umjetnici koji, za razliku od Ilana Volkova, nisu javno digli svoj glas niti se distancirali od Netanyahuovog režima, niti od novca kojim ih država financira, već gostuju diljem svijeta pokušavajući takozvanim „artwashingom“ genocid, zločine protiv čovječnosti, protjerivanje, izgladnjivanje, riječju klaonicu, prikazati manje krvavom ili naprosto staviti u drugi plan busajući se umjetničkim slobodama.
Sjetimo se samo polemike oko gostovanja svjetski poznatog Ohada Naharina u HNK Ivana pl. Zajca čiji balet „Venezuela“ ona ista publika, ili barem ista kazališna kupola, koja je pljeskala Ljubi Tadiću nije bojkotirala već iz dvorane izbacila djevojke koje su svojim protestnim činom predstavu nakratko prekinule!
Ipak se u ovih četvrt stoljeća nešto u Rijeci promijenilo. Na gore.
Trump i Nürnberg
Slično je i sa „sportwashingom“ kojem smo svjedočili na nedavnom Svjetskom nogometnom prvenstvu gdje se onima kojima bi se trebalo suditi po pravilima Nirnberškog suda dodjeljuju tobožnja priznanja za mir u svijetu! To je taj narativ koji rat čini prihvatljivim i koji od nas traži prešutni pristanak kako bi se ubijalo i u naše ime ili barem ga izjednačilo s prirodnim katastrofama i prometnim nesrećama u kojima se također masovno gine.
Zato se vratimo prvoj i najbitnijoj rečenici ove predstave koja nas upozorava da je kasno i prekasno suprotstaviti se zlu tek desetljeće nakon što se izrodilo, kada postaje jasno da je rat izgubljen i da se približava samrtni hropac. Zlo se ne može ublažiti, popraviti ili smanjiti, mora ga se pobijediti, i o tome govori ova predstava. Uloga umjetnosti nezamjenjiva je na tom putu uljudbe, čak i kada su okolnosti ratne, muze ne smiju šutjeti.
Sarajevski violončelist
Lenka Udovički ovu nam poruku šalje kroz violončelo Belme Alić i sjećanje na ratno Sarajevo u kojem je nakon masakra u Ulici Vase Miskina 27. svibnja 1992. godine, kada su 22 osobe ubijene čekajući u redu za kruh, Vedran Smailović, poznat kao „Sarajevski violončelist“, dvadeset i dva dana zaredom na mjestu stradanja izvodio Albinonijev Adagio u g-molu, odajući počast svakoj žrtvi, ne ustuknuvši pred snajperima i granatama s okolnih brda.
Zato ne mogu biti na Wilhelmovoj strani, jer sam na Ilonovoj i Vedranovoj. Tu kompromisa nema, kao niti oko kazališta, jedinog mjesta gdje se danas kao akt otpora može postaviti pitanje jesu li nacizam i cionizam sinonimi.
Naravno, ako vam nasilje nije postalo izvor radosti.
Autorica fotografija Franka Telebuh