Ekstremist je danas u Hrvatskoj onaj tko ide svojim putem, usred općeg krivudanja. Čudak je onaj tko, idući tim svojim putem, i umre na njemu. Umrla je pod zvijezdom, kako je i živjela.
Završetak je to teksta „Umrijeti pod zvijezdom“ kojeg je u svojoj redovitoj, dugogodišnjoj kolumni Opasne veze u Novom listu, objavio Slobodan Šnajder 27. ožujka 2000. godine, a počinje rečenicom: „Što ima činiti sin, u ime oca, pomalo i duha, a u prilici smrti majke?“
Sin bez majke
Ovih dana, kada se mnogi, na ovaj ili onaj način, nabacuju epitetima i hiperbolama povodom autorovog fizičkog odlaska, sjetih se toga, i još mnogih njegovih novinskih tekstova koji će, neopravdano, pasti u drugi plan, u odnosu na Šnajderov zaista impresivan literarni opus i teatarski značaj iako se oni intelektualno, stilski i tematski ne samo nadopunjuju već i duboko prožimaju.
Dakle, što je činiti sinu kad ostane bez majke?
„Sigurno nije njegovo pisati nekrologe“, odgovorit će samom sebi, „njegovo je donositi odluke, slijepiti poderotine – za ljubav jednog dubljeg integriteta, koji ovdje bez sumnje postoji, i nastavlja postojati u uspomeni“.
Ancien režim
Zato mi, kao vjernom Šacovom čitatelju, ne pada na pamet pisati nemoguće, nekrolog njemu, već tek pokušati slijepiti poderotine onog našeg žurnalističkog puta koji smo prošli kao suputnici, ali i suborci, u „onom našem“ nekadašnjem Novom listu. U koji je stigao 1994. godine kada mu je vrata, ali i stranice, otvorio Veljko Vičević, u tim vunenim vremenima kako bi, u svijetu slavljen i uvažavan, a kod kuće demoniziran i prešućivan, javno mogao progovoriti svojim materinjim jezikom! I sậm sam tada kao urednik kulture ta vrata malo odškrinuo dogovorivši se s Daliborom Foretićem da nakon Šacovog izbacivanja iz „Glasa Slavonije“ s njim napravi intervju za Novi list, a onda je sve krenulo prirodnim putem.
Poveznicu je našao u epistolarnom romanu Francuza Choderlosa de Laclosa „Opasne veze“ objavljenom u ožujku 1782. godine, dakle u predvečerje Velike Revolucije, a drže ga, inspiriranog jednom epizodom skandalozne kronike, „najpotpunijom, i najhrabrijom, vivisekcijom ancien režima.“ I tako je u veljači 1994. objavljen prvi nastavak Šnajderovih „Opasnih veza“ s neskrivenom autorovom željom „da se najavi suton hrvatskog ancien režima“.
Zavjerenici istine
„Moja je inspiracija svakako zemlja Hrvatska kao jedna jedina, golema, skandalozna kronika“, napisat će pet godina kasnije u predgovoru prve knjige tek pokrenute biblioteke posvećene Veljku Vičeviću koji je pod svojom zvijezdom život okončao 1997. raspuklog srca, u 44. godini, s Novim listom u rukama. Nimalo slučajno, nastojeći od prolaznosti i zaborava dnevne novine sačuvati svjedočanstva „Opasnih veza“ njihovim ukoričenjem, tada sam kao urednik u uvodnoj riječi Vičevića i Šnajdera nazvao zavjerenicima istine koji su se udružili u zajedničkoj istinoljubivoj uroti.
Caru se nije svidjelo da svakodnevno gleda svoji goli odraz na novinskim stranicama pa je, budući da je giljotina, nasreću, bila odavno rashodovana, pticama rugalicama zapovjedio ako već ne raskopati grob, što su učinili Laclosu, ovoj dvojici makar izvaditi drob.
Kardinalna greška
Nastavljajući kao glavni urednik iz tjedna u tjedan objavljivati Šnajderove epistole, taj sam bijes osjetio kada je u Novom listu 12. listopada 1998. godine osvanula „Kardinalna greška“. Isprovociran mnogim besmislicama u vezi s beatifikacijom Alojzija Stepinca, pogotovo „vrlo raspjevanog spikera da je hrvatski kardinal onaj crkveni dostojanstvenik koji se u cijeloj porobljenoj Evropi najodlučnije suprotstavio Hitleru“, Šnajder se usudio ustvrditi: „Ovo jednostavno nije istina. Alojzije Stepinac – ma koliko mi šutjeli o tome – ipak je tek jedan kolaboracionist s problemima savjesti“:
Može se, nadalje, smatrati dokazanim da je Alojzije Stepinac pomagao ljudima u nevolji, iako stupanj njegova stvarnog rizika tek valja utvrditi. U toj vezi reći ću i opet što sam kazao mnogo puta u kontekstu sličnih biografija: On je spašavao, ali ostaje valjda slobodno pitati koliko je sam pridonio uspostavi jednog stanja u kojem je spašavati ove ili one bilo uopće potrebno. Beatifikacija kardinala Alojzija Stepinca, koju držim greškom, ali je istodobno držim unutrašnjom stvari Crkve koja se mene ni najmanje ne tiče, želi okončati jednu povijesnu raspravu koja nije pravo ni započeta. (…) Stepinac je očito bio za stvar hrvatske države, bez obzira kakva ona bila.
Tisuću prokletstava
Tisuću strelica poletjelo je sa svih strana na autora i novinu, snašlo nas je tisuću proklinjanja s tisuću oltara, a da nismo znali u čemu je naša greška: to što pišemo ono što mislimo, to što sumnjamo u nešto što je sumnjivo ili što se usuđujemo sve to objavljivati a da za to nismo tražili blagoslov, državni ili crkveni, obostrani, svejedno!?
Nije se tu radilo samo o deliktu mišljenja već o negaciji činjenica, jer ako nešto krasi Šnajderov rukopis, radilo se o dramama, romanima ili novinskim tekstovima, onda je to utemeljenost na provjerenim informacijama. Šac nikada nije nešto napisao a da to nije studiozno proučio i faktima dao kontekst, pa nije ni čudno da u svojim kolumnama, pogotovo onim posljednjim Opasnim vezama koje je objavljivao na Telegramu, daje poveznice sa svojim literarnim djelima, jer se temelje na istom – na istini.
Stoga bismo njegov pristup novinarstvu mogli nazvati znanstvenim, kada to ne bi, s obzirom na današnje stanje ove naše profesije, vuklo na oksimoron.
Hitlerovi osobni uhićenici
Tako i Stepinčevoj povijesnoj ulozi prethode primjeri dvojice visokih njemačkih prelata, Paula Schneider, koji je otkazao poslušnost SS-u, te, zatočen u koncentracionom logoru Buchenwald, nastavio i kroz rešetke kritizirati nacistički teror sve dok nije likvidiran u samici prevelikom dozom strofana 18. srpnja 1939. godine. Šac navodi i „fantastičnu biografiju“ Martina Niemöllera, heroja podmorničkog rata (prvoga), koji 1924. godine glasa za Hitlerovu stranku, da bi nakon strahota i nasilja „smeđe revolucije“, „temeljito ljudski zgađen, slijedio jedini mogući ljudski izbor“, te kao „osobni uhićenik Adolfa Hitlera“ završio u Dachauu u kojem ga jedva živog Amerikanci zatiču 1945. godine. Njegovi poznati stihovi „Prvo su došli…“ danas ispraćaju posjetitelje Memorijalnog muzeja holokausta SAD u Washingtonu i služe kao univerzalno upozorenje o pogubnosti šutnje i apatije dok se tiranija uzdiže.
Niemöller je, kao i Paul Schneider, ističe Šac, svojim životom ispisao „najsvjetlije stranice novije njemačke povijesti“.
Otac Kolbe
Nemoguće je takve primjere pronaći za endehazije kojoj je gotovo sav viši i niži katolički kler pohitao ususret, da bi za tri tjedna od uspostave 10. travnja 1941. zagrebački nadbiskup poslao dvije crkvene okružnice koje njegovom svećenstvu preporučuju NDH, dok je svim crkvama naredio da zvone Te Deum u dobrodošlicu novom režimu i posebno njegovom poglavniku. O svemu tome možda najbolje govori jedna u nas prešućena knjiga jednog Irca, Huberta Butlera „Balkanski eseji“ (Fraktura, Zagreb, 2016.) koja nije pisana niti kroz prizmu klerikalno-nacionalističke apologije s jedne, niti s lijeve ili liberalne kritike s druge strane, već sa stajališta kršćanskog morala koji je autor dosljedno živio i svojom biografijom i svojim djelom.
Butler, koji je poslije rata dobio priliku razgovarati sa u Lepoglavi utamničenim kardinalom, podastire dokaze koje Stepinca pokazuju veoma udaljenim od „velikog junaka Auschwitza, poljskog franjevca oca Kolbea“ („Dosje Artuković“).
Mnogi će reći da su biskupi gledali na ove (crkvene) poslanice u najgorem slučaju s nelagodnom popustljivošću, no premda su koncentracijski logori bili puni ljudi koji su se suprotstavili Pavelićevom Novom poretku, nije zabilježeno da bi neki biskup otišao onamo zbog silovitog suprotstavljanja poglavnikovom uplitanju u eklezijastičke poslove, pište Butler u eseju „Otac Čok i prisilno prekrštavanje“.
Rihar svetac?
Tako je ispalo da je otac Rihar – Slovenac koji je odbio Te Deumom slaviti prvu godišnjicu NDH – postao jedini poznati katolički svećenik koji je svojim životom platio otvoreno protivljenje Paveliću. Ne bi li on bio bolji kandidat za mučeništvo?
Da ne bi bilo zabune, u toj Šnajderovoj kolumni, čija je eksplozija odjeknula znatno dalje od novinskih stranica (Jedina veća ili približno ista detonacija dogodila se nakon objave teksta Romana Latkovića „Tuđman definitivno pokazao da je brutalni diktator“ 8. siječnja 1996. godine), autor izričito kaže kako u „komunističkom proganjanju Alojzija Stepinca sigurno ima elemenata teške nepravde, i teško da se godine 1945. moglo govoriti o pravnoj državi“ te zaključuje:
Jedan je totalitarizam teško povrijedio posvećeni zabran drugoga. Crkva je zato tako jako vrisnula jer je proganjanjem Stepinca zgažena njezina, uostalom isto tako totalno-totalitarna autonomija. (…) Ona se, na kraju drugoga milenija, u aktu beatifikacije Stepinca, iskazuje kao nadmoćan protivnik. Zaista, ništa ljepše od prizora raspjevanih biskupa! No da u toj igri, kao i uvijek, gubi čovjek, a s njim, u krajnjoj liniji, i Bog, u to ja ne sumnjam.
Riječki intendant? Malo morgen!
Ako reakcija reakcije, „crnih“, nije nikoga začudila, uloga „crvenih“, koji su tada vladali Rijekom i uslužno potpirivali inkvizicijsku lomaču piscu kojeg su prije toga proglasili najboljim kandidatom za intendanta HNK Ivana pl. Zajca, svakako nije bila očekivana. Slobodan Šnajder, čije su se drame izvodile na uglednim europskim daskama što život znače, trebao je postati riječkim intendantom. Ali, iznenada, nakon „Kardinalne greške“, nije. Zato je makar tim grešnim tekstom bez greške naslovljena prva knjiga Opasnih veza.
Ona druga, „Umrijeti pod zvijezdom“, uslijedila je šest godina kasnije, kao jubilarna, deseta knjiga u Biblioteci „Veljko Vičević“ koju sam u to doba imao čast uređivati. Ništa se po pitanju Šnajderove intendanture nije promijenilo ni nakon trećesiječanjskog svrgavanja HDZ-a i njegovog ministra kulture s vlasti 2000. godine, štoviše ta se navodno „lijeva“ vlast ubrzo pokazala upravo „kolaboracionistom s problemima savjesti“!
Komušanje ljevice
U svojoj kolumni objavljenoj u Novom listu 9. veljače 2004. godine, nakon što su Račan i ekipa ustuknuli praktički bez borbe, Šnajder o tome piše ovako:
Hrvatska socijaldemokracija, naročito u ovom, po njezinu sudu sigurno prekratkom razdoblju četverogodišnje parlamentarne (pre)vlasti, više se bavila komušanjem unutar lijevog spektra, no što je nastojala parirati hrvatskom desnilu, s kojim je bila sklopila svojevrsni pakt o nenapadanju. (…) Račanova povremena istupanja protiv „lijevih“ intelektualaca, naročito novinara, napose ovoga lista koji držite u rukama, navlastiti su dio te iste tradicije, i to je možda jedino po čemu je hrvatska socijal-demokracija barem donekle lijeva. Naravno, uzeto sve skupa, riječ je o nečem prilično žalosnom.
Uz Šuvarov odlazak
Slobodan Šnajder svoja iskrena lijeva osjećanja i svjetonazor nije krio, nije se sramio zvijezde zbog koje je njegova majka, tek što je napunila osamnaest godina, završila u logoru Stara Gradiška jer je dospjela „ugroziti mir i spokojnost hrvatskog naroda ili tekovine oslobodilačke borbe hrvatskog ustaškog pokreta“, kako stoji u lijepoj formulaciji „zakonske odredbe“ koju je potpisao veliki hrvatski sinak Ante Pavelić. Šac je, ostajući dosljedan sebi, tu drugu knjigu „Opasnih veza“ „Umrijeti pod zvijezdom“ završio tekstom „Uz odlazak Stipe Šuvara“ objavljenim 5. srpnja 2004. godine koji je pročitao na komemoraciji svom preminulom drugu koji je „živio uspravno i čestito“:
„Potrebna je glava da se nada unese u svijet!“, tako je pisao najveći moderni filozof, onaj koji je filozofirao, a i vrlo odgovorno sanjao, u brazdi tople struje marksizma – Ernst Bloch. Takva je glava bio Stipe Šuvar. Bloch pisao je mnogo o – nadi, koju je čak uzvisio do principa svijeta. Ta nada nije zapisana na nebu, već naprotiv u svijetu, u koji ga, kao i misao o boljem, unosi glava. Na ovome svijetu, dakle: Mi ne vjerujemo u transcendenciju. Na onoj strani nema ničega, ali na ovoj ostaje sve: uspomene i nada u bolje. Ta će nada opstati, čak iako je srce izdalo. Izdalo ili ne, srce uvijek stoji lijevo.
Glavu gore!
Druže Šac, zadnja poruka koju si mi poslao glasi: „Glavu gore“. Tamo smo je uvijek držali, pa čak ako smo i mi iz prvog ešalona izgubili ovu bitku, nismo pali bez ispaljenog metka! Možda jesmo ekstremisti i čudaci, ali rat ćemo dobiti, jer pobjednici mogu biti samo oni koji se nadaju, oni koji znaju živjeti pod svojom zvijezdom. Možda je srce izdalo, ali uvijek je kucalo onako kako je trebalo!
Stoj mi dobro! Lijevo.
Fotografija: FRAKTURA