Branko Mijić

“Novinar je svjedok vremena” — Frane Barbieri

Branko Mijić

“Novinar je svjedok vremena” — Frane Barbieri

Branko Mijić

“Novinar je svjedok vremena” — Frane Barbieri

Dokazi javni, poroci tajni

14. travnja 2023.
Davor Mandić može biti miran: ovu novinu s ovakvim njegovim tekstovima ne bih uređivao ni za sva blaga ovoga svijeta

Molim vas da objavite ovaj moj odgovor na tekst Davora Mandića „Dokazi za moje tvrdnje su javni“ objavljen u tiskanom izdanju Novog lista u srijedu, 12. travnja 2023. na stranicama Kulture odnosno ovaj moj prilog „nastavku polemike“ kako je nadnaslovljen u elektronskom izdanju (https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/ostalo-kultura/davor-mandic-odgovara-gospodine-mijicu-dokazi-za-moje-tvrdnje-su-javni/).

Kaže Davor Mandić kako mu „ne pada na pamet“ osporavati moju biografiju jer je ona „za posao kazališnog vijećnika i više nego dobra“, ali svejedno ustraje na tvrdnji kako sam „gorljivi poklonik Marina Blaževića“. I opet me naziva „Blaževićevim čovjekom“ u Kazališnom vijeću ne bi li me time, kad je već biografija „i više nego dobra“, kompromitirao i diskvalificirao kao sumnjivo lice nepoštenih namjera. Ovoga puta tvrdi kako ima dokaze za te svoje, meni uvredljive zaključke te se poziva na dvije javne tribine na kojima sam sudjelovao, a kojima je i on prisustvovao i dovoljno „čuo da utvrdi ovo što je napisao“.

Što sam rekao

No što sam to ja govorio na tribini u Transadriji na koju su me pozvali iz Udruge „Da štima grad“ Davora Štimca i što je to javnost o tome mogla saznati iz izvještaja Davora Mandića objavljenog u Novom listu 25. 05. 2022. godine? Citiram prema elektronskom izdanju:

Mijić je na tribini uglavnom branio intendanta i govorio o uprosječivanju Kazališta, čemu, prema njegovom sudu čini se, teže i medijski napisi o malverzacijama i dubiozama i problemima u Kazalištu, a obrušio se pritom i na bivše kolege novinare koji po njemu ne postavljaju prava pitanja. Iznio je pritom i neke činjenične pogreške, no za njih se i ispričao kao umirovljenik koji ne prati baš sve što se u gradu i oko kazališta događa.

I to je to što je novinar Mandić smatrao shodnim prenijeti s „poprilično burne tribine o stanju u riječkom kazalištu“ čitateljima Novog lista u poprilično opsežnom tekstu, to je sve što je on „čuo“ od onoga što sam govorio: nigdje niti jedne jedine moje riječi ili citata, već isključivo njegove površne sublimacije i pogrešne interpretacije, to su ti Mandićevi „javni dokazi“ o mojoj gorljivosti i sluganstvu spram intendanta! To je to selfie novinarstvo Davora Mandića u kojem je jedino bitno što on čuje, a ne što čovjek uistinu kaže, to je to početničko pisanje teksta bez konteksta, osim ako autor samog sebe ne doživljava kao kontekst, ja pa ja, pa onda, baš kao na Divljem zapadu, revolveraški, i tuži i sudi i izvršava pravdu, ne dajući osuđeniku pravo na riječ.

(Ne)formalna koalicija

Iako sada, niti godinu dana od objave tih njegovih senzacionalnih „javnih dokaza“, priznaje kako ga je pamćenje izdalo pa se više „ne sjeća koje sam to činjenične pogreške“ tada iznio, pomoći će mu „simpatični umirovljenik“, kako me titulira, koji dobro zna o čemu je tada govorio, a što novinaru Mandiću nije bilo interesantno prenijeti čitateljima Novog lista.

Već u uvodu sam naglasio kako je legalno i legitimno pravo svake opozicije, a „Da štima grad“ to jest u Gradskom vijeću Rijeke, boriti se za vlast i problematiziranjem stanja u Kazalištu, napomenuvši kako mi nije jasno zašto je temu smjene intendanta inicirao PGS koji je u vladajućoj koaliciji sa SDP-om, koji je neposredno uoči lokalnih izbora dao novi mandat Marinu Blaževiću. Zanimalo me je što se to u tih nekoliko mjeseci dogodilo da se drastično promijenio odnos PGS-a prema intendantu, što je on to učinio u tom kratkom razdoblju da sada traže njegovu bezuvjetnu smjenu. Nakon što me iz publike Ernest Marinković upozorio kako „PGS i SDP nisu u formalnoj koaliciji“, ja sam tu svoju neformalnu činjeničnu grešku pripisao svom umirovljeničkom nemaru, što je i Davoru Mandiću bilo simpatično, iako se ovog detalja ne sjeća.

Povijest dugih kava

Baš kao što se ne sjeća i ne želi čuti rečenicu koju, kako tada, tako uvijek i sada javno ponavljam: Nije problem smijeniti Marina Blaževića, recite mi koga predlažete za novog intendanta? Da, to držim ključnim pitanjem koje ne samo Davor Mandić, nego niti jedan jedini riječki novinar koji se očešao na ovaj ili onaj način o Kazalište nije postavio. Da pojednostavim do kraja: jedino što mene zanima, i kao Mandiću simpatičnog umirovljenika, i kao člana Kazališnog vijeća, a ponajviše kao gledatelja, je ime i prezime te BIOGRAFIJA budućeg intendanta. Pa ako ona za taj posao bude „i više nego dobra“, štoviše bolja od Blaževićeve, ja ću prvi za tu i takvu stručnu osobu dići glas i ruku.

No to što ja govorim Davor Mandić ne želi čuti, to ne odgovara ni njegovom tekstu, ni kontekstu, pogotovo onom njegove povijesti odnosa s Marinom Blaževićem, koji je javno dostupan i koji nudim kao dokaz javnosti na poveznici (https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/nesto-je-trulo-u-hnk-ivana-pl-zajca-u-rijeci-kako-sam-rusio-blazevica-i-druge-bajke/), u ispovjednom tekstu Davora Mandića objavljenom tek prije koji mjesec, 28. studenoga 2022. godine, pod naslovom „Nešto je trulo u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci: Kako sam rušio Blaževića i druge bajke“, pod egidom „Analiza jedne zablude“.

Pažljiviji čitatelj koji se neće zaustaviti samo na onom, mediokritetima najintrigantnijem dijelu, u kojem Davor Mandić javno priznaje kako mu je „Blažević nudio posao“, i to ne bilo kakav, „iznimno atraktivan, izazovan“ pa su se onda nalazili „na dugim kavama na kojima su dugo razmišljali i raspravljali, o poslu, o uvjetima“, o svemu što je Mandiću „trebalo pomoći da se odluči“, čak i o „našim karakterima“. Za potrebe ovog teksta izdvojit ću samo jednu njegovu rečenicu u kojoj priznaje kako „o predstavama sudi kao bolje informirani gledatelj“, s obzirom na to da je „po svojoj intimnoj umjetničkorefleksivnoj vokaciji književni, a ne kazališni kritičar“.

Kritika i pohvala

U svom odgovoru na moje reagiranje Davor Mandić opetovano tvrdi kako sam na drugoj tribini bio „još rječitiji u obrani Marina Blaževića“ da bi u „segmentu koji je važan za drugi dio“ Mandićeve tvrdnje o meni kao njegovom pokloniku citirao sljedeću rečenicu iz izvještaja „našeg mladog novinara Ervina Pavlekovića“: „U svojem se izlaganju, između ostalog, (Mijić, op. D. M.) osvrnuo na predstavu „Vježbanje života – drugi put“ koju je ocijenio jednom od najboljih predstava koja se nije igrala dovoljno puta (…)“.

(https://hnk-zajc.hr/kazalisni-parlament-prvi-dio-zelimo-razgovarati-o-kazalisnom-programu/?izb=26705)

Taj citat Mandić proglašava krunskim dokazom za svoje tvrdnje o mojoj gorljivosti i sluganstvu iako sam i sam u svom prvom tekstu priznao kako „o predstavama sudim kao bolje informirani gledatelj“. I točno je i profesionalno, za razliku od Mandića, prenio što sam to ja „između ostalog“ rekao mladi novinar Ervin Pavleković, a jedini od prisutnih koji ne vidi i ne čuje da nakon moje pohvale redatelju Blaževiću slijedi kritika intendantu Blaževiću što više ljudi nije vidjelo predstavu, je novinar s 20-godišnjim iskustvom, Davor Mandić. Da stvar bude gora po Mandića, on radi sam protiv sebe citirajući mlađeg kolegu, jer u svojoj „Crtici“ na koju sam morao reagirati tvrdi kako sam se „nemalo puta divio Blaževićevom umjetničkom radu“, pa „kao nevjerojatno rijedak, a usuđujem se reći i unikatan primjerak domaće kulturne scene“ smatram  „Blaževićevo „Vježbanje života“ remek-djelom“.

Molba nije uputa

I tako skače sam sebi u usta Davor Mandić u pokušaju da me prikaže unikatnim glupanom i neznalicom, demantirajući samog sebe citatom iz vlastitih novina iz kojeg je kristalno jasno kako nisam proglasio „Vježbanje života“ remek-djelom, nekakvom teatarskom Mona Lisom, pa se samim time ne mogu diviti Blaževiću kao Leonardovom redateljskom pandanu!  Između „jedne od najboljih predstava“ i „remek-djela“ postoji bitna terminološka i značenjska razlika, što bi trebao znati „po svojoj intimnoj umjetničkorefleksivnoj vokaciji književni kritičar“ Davor Mandić. Sličnim falsificiranjem riječi Davor Mandić pokušava uvjeriti čitatelje kako bih ja „još uvijek uređivao novine u kojima sam nekad radio“, jer je „teško drugačije shvatiti njegovu (moju, op.a.) uputu urednici Kulture(…)“, iako ja u svom tekstu MOLIM Kim Cuculić da kao urednica ispisivanje mog psihopatološkog profila povjeri nekom drugom, barem u ime nekih dobrih, starih vremena.

Između molbe i upute postoji stanovita značenjska razlika, no ne treba se brinuti Davor Mandić oko mojih ambicija, ovom svojom izjavom dajem mu javni dokaz da ovu novinu s ovakvim njegovim tekstovima ne bih uređivao ni za sva blaga ovoga svijeta.

Naime, ja još uvijek čekam da mi Marin Blažević ponudi posao. I to ne bilo kakav!

Oznake:

Blog

Kolumne

Share This