Pisanje poezije nakon Auschwitza proglašeno je barbarskim činom. Danas su potomci preostalih nakon holokaust tema i motiv pjesnicima.
Poeziju danas pišu djeca. Preživjela djeca genocida.
U njihovim stihovima nema metafora. Nema rime. Oni ne uzdišu za velikim stvarima. Oni ne sanjaju o uzvišenim idealima. Lirski tankoćutne i epski postojane za njih su riječi koje mi niti ne primjećujemo.
Voda. Zrak. Vatra. Kruh. Olovka. Papir. Knjiga.
Cipela koja nije krvava. Košulja koja nije spaljena. Koža koja nije ranjena. Ruka i noga. Koje nisu amputirane. Mama. Tata. Sestra. Brat. Prijatelji. Koji nisu zakopani ispod ruševina.
Igračka. Da, igračka je jedina metafora za nedostižno, za neusporedivo, onima koji se igraju gelerima koji ih nisu pogodili. Zasada.
Djed Mraz, Djed Božićnjak, Sveti Nikola koji njima s neba donose darove imaju čudna imena – F 16, Eitan, Kvadrokopter… Toliko su čudesni da znaju oponašati plač beba ili lajanje pasa ne bi li ih namamili iz njihovih skloništa i likvidirali. Zato oni moraju znati sve o umjetnoj inteligenciji, bespilotnim letjelicama i pametnim bombama, prije nego što nauče slova. Ako žele preživjeti.
Ono što je nekada bila njihova zemlja sada je jedno veliko groblje. Država je to Mrtvih Pjesnika. Ubijenih malih pjesnika koji nisu stigli upoznati niti sve riječi vlastitog jezika.
Zato se danas, što god o tome mislio Adorno, ne postavlja pitanje smisla pisanja poezije već kako čitati tu poeziju. Poeziju privremeno neubijene djece koja ne mare za metafore. Jer, one su njima cijela vječnost. Njihovi životi traju upravo onoliko koliko im treba da napišu jedan jedini stih. VODA. I stave točku, možda i na svoj život, ne dočekavši da ta dva sloga izgovore dva puta.
Ti mali pjesnici između dvaju bombardiranja nemaju vremena za recitaciju. Oni moraju biti brzi kako bi ostavili barem nekakav trag da su postojali.
Od Altamire i Lascauxa nikada čovjek nije pokazao takvu volju da iza sebe ostavi biljeg svog prisustva na ovom planetu. I dok je pračovjek u svojoj pećini za uljudbu imao vremena između dva odlaska u lov, pjesnici danas moraju biti brzi. Njihova poezija ima smisla jedino ako su dovoljno hitri da taj stvaralački čin stignu kreirati prije vlastite smrti.
Njihova smrt smrt je i ove civilizacije koja to nije.
„Prvo su došli po socijaliste, a ja se nisam oglasio – jer nisam bio socijalist. Onda su došli po sindikaliste, a ja se nisam oglasio – jer nisam bio sindikalist. Onda su došli po Židove, a ja nisam progovorio – jer nisam bio Židov. Onda su došli po mene – i više nije bilo nikoga tko bi govorio u moje ime.“
Sjećate li se riječi njemačkog pastora Martina Niemoellera kojima završava postav Memorijalnog muzeja holokausta Sjedinjenih Država? Bi li njegova poruka izgubila smisao dodavanjem jedne jedine riječi u taj tekst i zašto se danas barbarskim činom smatra činjenica da su jedini pjesnici na ovom svijetu Palestinci?
Zato ne smijete šutjeti, izjasnite se jasno i glasno:
Dekonstrukcija kaosa ili Sudnji dan?
VATRA ILI VODA.