Ovo sadržajem jednostavno i sasvim razumljivo, a značajem komplicirano i neželjeno pitanje postavila je hrvatska Inicijativa mladih za ljudska prava uoči 31. obljetnice stravičnog ratnog zločina koje su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane 16. travnja 1993. godine počinili u bosanskohercegovačkom selu Ahmići likvidiravši 116 bošnjačkih civila, žena, staraca i djece od kojih je najmlađe imalo tek nekoliko mjeseci.

(https://yihr.hr/hr/unisten-plakat-u-zagrebu-koji-podsjeca-na-zrtve-ratnog-zlocina-u-ahmicima)

Kordić, Prlić i drugi

Naravno, nitko od poznatih pretendenata na vlast i zastupničku čast nije se udostojio odgovoriti i suočiti s nedavnom poviješću svog naroda kojeg žele predstavljati, ali je zato nepoznat netko istoga dana kada je plakat sjećanja na žrtve Ahmića postavljen u Slavonskoj aveniji u Zagrebu, tu memorabiliju uništio. Šutnja oko ratnih zločina zbog kojih je na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju Dario Kordić osuđen na 25 godina zatvora, a u predmetu „Prlić i drugi“ utvrđeno „postojanje udruženog zločinačkog pothvata“, koji je vodio hrvatski politički i vojni vrh na čelu s Franjom Tuđmanom, kao i vandalizam nad plakatnim podsjećanjem na taj zločin, vraća nas na staru priču o „našim“ i „njihovim“ žrtvama.

Naravno, „naše“ žrtve su one koje vrijede, ne samo suza, spomena i žaljenja, ne samo komemoracija, sjećanja i pamćenja, već i zazivanja osvete. „Naše“ žrtve su pale od ruke „njihovih“ zločinaca, naših vječnih neprijatelja, koji stalno prijete nekim budućim našim žrtvama. Zato su „njihove“ žrtve bezvrijedne, one u stvari niti ne postoje, one se ne mogu ni smatrati ni zvati žrtvama, jer su kolateralna šteta naše pravedne osvete.

Mramorni spomenici „našim“ žrtvama su svetinja, a kontinuirano evociranje služi našoj nacionalnoj mobilizaciji i sveopćoj militarizaciji. I kolektivnom zazivanju i zakletvi: „Da se više nikada ne ponovi!“

Štogod to značilo.

Tabu tema

Izlazak iz tog stroja ili bijeg od ratničkih zastava ne prašta se i nedopustiv je, nema veće nacionalne sramote i izdaje nego kad netko „naš“ upire prstom i pita se: „ A što je s njihovim žrtvama“? Ili kad nam čačka po savjesti i moralizira o tome kako je svaka nevina žrtva rata žrtva, bez obzira na naciju, vjeroispovijest ili boju kože. O toj tabu temi se ne govori javno, od nje bježe političari, nje se ne hvataju mainstream mediji,  o njoj ti je javno dozvoljeno tek šutjeti.

Prekršiš li  omertu, recimo bilboardom na glavnoj metropolskoj aveniji, na kojem preko fotografije do temelja srušenih Ahmića, uz datum počinjenja ratnog zločina, napišeš MI SE SJEĆAMO ZABORAVLJENIH, i sam postaješ neprijatelj, poturica gori i od samog Turčina. Na taj način se  izlažeš riziku da i sam budeš označen kao meta „našeg“ domoljubnog gnjeva, a možda i osobno završiš kao plakat poderanog lica.

Mitomani i katolibani

Zato su ovakve geste ne samo čin pojedinačne hrabrosti ili ludosti u društvu nacionalnih mitomana i katolibana već i kolektivne odgovornosti za pravomoćne presuđene zločine čije počinitelje uzdižemo na pijedestal nacionalnih heroja. A kada se ti isti nakon dugogodišnjeg robijanja vrate u zemlju, umjesto zaborava i društvene margine biskupi im ljube ruke i dopuštaju da mladima drže duhovnu obnovu o tome kako su u zatvoru otkrili Boga.

Da bi se vrag u njima razotkrio onog trenutka kada na amaterskoj video snimci Dario Kordić priznaje kako „ne žali ni za čim, kako je svaki dan robijanja vrijedio i kako bi opet sve ponovio“!

A kad na tu divinizaciju masovnih zločina u cijeloj Hrvatskoj gotovo nitko ne reagira, niti s političke, niti s medijske govornice, kada se odšute i osude iz Europskog parlamenta  i susjedne BiH, onda je nešto duboko bolesno u samoj srži ovog društva koje nema pijeteta niti prema jednom običnom plakatu koji poziva na razmišljanje. Tamo gdje Ahmići služe isključivo za uspostavljanje razlike između „naših“ i „njihovih“ žrtava, tamo gdje se ratne  zločince uzdiže u  status sveca, ne samo da nije moguća katarza već tu nema mjesta niti za iskupljenje od kolektivne krivnje.

Trg ahmićkih žrtava

Dodatno na težini nacionalno–klerikalne obnevidjelosti daje činjenica da na Ahmiće u Hrvatskoj javno upozoravaju mladi ljudi, koji se možda nisu ni rodili kada se zločin zbio. Oni su ti koji se sjećaju zaboravljenih, ali i svoje starije pitaju kada se misle suočiti s prošlošću i njezinim nasljeđem? Štoviše, oni sami nude ispriku obiteljima „njihovih“ žrtava, ali i zahtijevaju da se Trg koji je dobio ime po sudski lociranom krivcu za „naše“ zločine počinjene na „njihovom“ ozemlju, preimenuje u Trg ahmićkih žrtava.

Oni koji takvo svetogrđe ne opraštaju, na to imaju samo jedan odgovor odnosno pitanje: Zašto reagirate na Ahmiće a ne na zločin u Trusini, gdje je istog dana ubijeno 8 vojnika HVO-a i 16 civila Hrvata? Iako Inicijativa mladih za ljudska prava obilježava i te zločine, opet se vraćamo na tu nametnutu viktimološku dihotomiju o „našim“ i „njihovim“ žrtvama. Doduše, svakom imalo  poštenom i dobronamjernom jasno je da najprije treba pomesti ispred vlastitog praga, da smo mi ti koji se prvi moramo obračunati s „našim“ zločincima i pokajati za „naše“ zločine prije nego li i spomenemo „njihove“.

Dva puta ubijeni

• Gotovo svaka balkanska ratna žrtva, kojoj god naciji ili vjeri pripadala, bila živa ili mrtva, prolazi dvostruku torturu – prvo onu što joj je priredio njen krvnik, a potom onu koju aranžira njen glorifikator. U većem broju slučajeva ova druga odvija se posthumno. Kada politički polusvijet poput Aleksandra Vulina, Tome Medveda ili Milorada Dodika teatralno obilazi ukopna mjesta „poginulih sunarodnjaka“, tada se pod firmom iskazivanja pijeteta provjerava njihov bojevi potencijal. Obnavljaju se zalihe i utvrđuju državne rezerve u vidu kostiju palih predaka koje će biti investirane u buduća krvoprolića, zapisat će vrli poznavatelj te tematike Viktor Ivančić.

(https://autonomija.info/viktor-ivancic-od-oluje-do-pornografije/)

Da, svaka žrtva, „naša“ ili „njihova“ uvijek biva dva puta ubijena! Zato ova inicijativa mladih da se ne zaboravi godišnjica zločina počinjenog u Ahmićima i dan uoči izbora postavi pitanje glavnim političkim akterima kada se misle suočiti s tamnom stranom naše prošlosti, ima ne samo simboličnu, komemorativnu ulogu već je njihov svojevrsni  „J’ accuse!“ za 31 godinu šutnje i kolektivno nametnutog zaborava. Oni naprosto ne pristaju biti nasljednici „udruženog zločinačkog pothvata“ te na ovaj način jasno poručuju da nitko nije imao pravo počiniti  ove zločine u njihovo ime.

Naprosto, oni ne pristaju biti žrtvama jedne deklarativno i izvedbeno zločinačke politike. Tu distancu nitko im ne smije osporiti niti oduzeti. Ahmići nisu njihov zločin, a oni čiji jesu, nisu zaslužili uzdizanje i veličanje.

A boga mi ni trg!