Stigao je i taj dan koji je iz nepoznatih razloga netko krstio „festivalom demokracije“, jednom od glupljih metafora uopće, koju neinventivni najavljivači uvijek iznova vole ponavljati. Kao da su izbori zabava, spektakl, svetkovina, a ne gola borba za vlast svim sredstvima.
Upravo to su i pokazali ovi parlamentarni izbori na koje je publika pohrlila u znatno većem broju nego što se očekivalo, nanjušivši krv dvojice najjačih političkih gladijatora u izbornoj areni. Budući da se pobjednici ne osjećaju potpunim pobjednicima, a gubitnici ne priznaju da su gubitnici, još se čeka kome slijedi palac gore ili dolje. Za sada je jedino jasno da je Hrvatska nakon 17. travnja definitivno skrenula udesno, možda i zauvijek, nakon što je HDZ relativni pobjednik sa 61 mandatom, dok je Domovinski pokret, njihova ultraška varijanta uglavnom bivših otpadnika, postala „kingmaker“ sa 14 budućih zastupnika.
Presudnih devet
Na izborima nije važno sudjelovati već pobijediti. Zato oni koji gube nemaju pravo na naknadnu pamet, primjerice SDP i Možemo! zajedno su osvojili više glasova, 731.750, od HDZ-a, 729.864, ali imaju devet mandata manje! Da je suprotno, da oni imaju 61 zastupnika, već danas bi bez problema mogli sastavljati novu vladu! Nije D’Hondt toliko kompliciran koliko je to ljudski ego ili međusobna netrpeljivost. Principijelnost nije uvijek vrlina ako su cilj kojeg se dovodi u pitanje opće dobro i temeljne vrijednosti jednoga društva – poštenje, pravda, sloboda govora, ravnopravnost svih ljudi…
Katarina Peović zbog Zorana Milanovića otpustila je Radničku frontu iz Rijeka pravde, da bi sada za svoj katastrofalan rezultat, daleko od prelaska praga u 8. izbornoj jedinici, optužila „buržoaske medije“. A njezini su birači prepoznali ono što ona nije – ako njihovi glasovi budu bačeni, profitira HDZ, pa onda bolje dati glas za SDP! I to je bila jedina logika, jedina politička platforma ovih izbora: srušiti HDZ s vlasti i na taj način onemogućiti Andreja Plenkovića da zaokruži svoju autokratsku vlast na putu prema diktaturi!
Ako su se i krajnje lijevi i krajnje desni složili da je to preduvjet demokracije u Hrvatskoj, onda su i koalicije koje bismo nekad zvali neprincipijelnim itekako principijelne. I imaju smisla.
Kravica Milova
Ovako, nakon još četiri godine „lex AP-a“ u rukama glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića, nakon još četiri godine Informativnog servisa HTV-a u rukama HDZ-a (Jeste li na dalekovidnici pratili izborne analize njihovih uvijek istih, podobnih i plaćenih „analitičara“, „profesora“, „komunikacijskih stručnjaka“, „novinara“, dok su svoju adresu prebivališta imali na Prisavlju 3?), nakon porobljavanja preostalih medija izvan Plenkovićeve kontrole, te nastavka marginaliziranja, demoniziranja i kriminaliziranja onih korifeja novinarske profesije koji su i do sada proganjani i ušutkivani SLAPP tužbama, ostat će spaljena zemlja.
Nakon kataklizme neće više biti niti „buržoaskih medija“, samo HDZ-ova oglasna ploča. I kravica Milova kao glavna zvijezda „festivala demokracije“.
Usred pustinje
To što je oporbi, pogotovo onoj lijevog spektra, najviše nedostajalo u namjeri da skine HDZ s vlasti, najbolje je sažeo u svom tekstu na Telegramu profesor emeritus i prvi „zeleni“ političar koji je ušao u hrvatski Sabor još 1990. godine, Nikola Visković:
Svi akteri ove izborne utrke zapostavljaju velike svjetske probleme u koje smo nužno utopljeni i koji određuju sve ono što neumorno i svakodnevno ponavljamo. U ovoj predizbornoj kampanji porazno je vidljivo odsustvo međunarodne subjektivnosti Hrvatske; kao da smo usred pustinje i kao da sami odlučujemo o svojoj sudbini. To nikako nije točno.
Zamjerio je to profesor Visković i stranci Možemo!, unaprijed najavivši da će za nju glasati, jer je „najnapredniji politički subjekt Hrvatske jer je barem imenom i intencijama zelena i socijalna“, ali i njoj zamjera što „čudnovato prešućuje sve ključne probleme svijeta i ono što određuje položaj Hrvatske u tom svijetu.“ Upravo to odsustvo konfrontiranja oporbe, ne samo lijeve već i one koja se predstavlja suverenističkom i konzervativnom, s Plenkovićem i HDZ-om oko svjetskih problema i međunarodnog položaja Hrvatske, nešto je što bode oči ne samo u predizbornoj kampanji već i dok su sjedili u saborskim klupama.
Gaza i Ukrajina
Vrlo rijetko smo, nikada dovoljno glasno i snažno, čuli što to oporba misli o tome da je Republika Hrvatska bila jedna od samo 16 država koje su u Ujedinjenim narodima glasale protiv zaustavljanja rata, odnosno za uspostavljanje mira u Gazi. Ili pak da javno problematizira Plenkovićevo „pojašnjenje“ tog čina, kojim je osramotio sve nas, kako“ više nismo u pokretu nesvrstanih“. Nikada građanima ove zemlje nije bilo jasno zašto je Plenkovićeva Vlada usred Zagreba izvjesila izraelsku zastavu kada je počeo masovni napad te države na gusto naseljeni Pojas Gaze, u kojem je do sada ubijeno više od 40 tisuća ljudi, od kojih su dvije trećine žene i djeca. Nitko ljudima koji suosjećaju s civilima koji tamo ginu nije svojim političkim djelovanjem u javnosti pokušao približiti istinu o tom sukobu.
Plenković je hrvatsku vanjsku politiku u praksi sveo na sluganstvo Bruxellesu, Washingtonu i NATO paktu, dok se istodobno nitko iz oporbe ne usudi ni spomenuti Ukrajinu u strahu da ne bude proglašen rusofilom i putinistom.
Sluga mediokriteta
Možda bi bilo previše tražiti od oporbe da nešto zna i pita o slučaju Juliana Assangea, iako je „lex AP“ za progon zviždača i novinara Plenković donio ohrabren onime što njegovi politički patroni čine najboljem novinaru i uredniku 21. stoljeća. „Ignoriramo da o našoj sudbini odlučuju mediokriteti poput Ursule von der Leyen, Michela, Stoltenberga, Macrona i Sunaka, zaključit će Nikola Visković. Andrej Plenković u svemu tome ima samo ulogu izvršitelja, mediokritetskog sluge mediokriteta, i zato ga je zajedničkom oporbenom akcijom trebalo srušiti s vlasti.
Zato je „festival demokracije“ oksimoron, ne ide se na izbore kao na pjevačku smotru, zviždeći i pjevušeći, nisu oni zamjenski sajam taština, već politička borba u kojoj, rekao bi Igor Mandić, pobjeđuje mozak s jajima. Ovi naši izbori više su sličili stand up (tragi)komediji.
U kojoj su na kraju trijumfirali papci s rogovima.
