To što su udruženi desničarski ološ i (para)obavještajno podzemlje imali potrebu još jednom pljunuti na ovozemaljskom oproštaju od Ankice Lepej, ne bi li se na taj način podanički uvukli u lijes onome tko ih je i pustio iz boce odnosno stvorio, Franji Tuđmanu, bilo je predvidljivo i za očekivati.
Uzalud, na vječnost to njihovo hračkanje neće imati nikakvog utjecaja, neće se njih dvoje sresti na „onom svijetu“, nema pomirbe između pravednika i diktatora nikada i nigdje, propala je to stvar i završit će kao svojedobni pokušaj dotičnog gospodina da zajedničkom kosturnicom ustaša i partizana u Jasenovcu ukine Bibliju stavljajući znak jednakosti između dobra i zla. Ježuš i Marija, Francek!
Škola za život
Nismo se nadali niti protokolarnim telegramima sućuti s Pantovčaka i Markova trga, onih par riječi koje čuvari državnog protokola prepisuju kao šprancu, u stilu „njezin je životni put pokazao kako se svaki pojedinac u društvu mora sam pokušati izboriti za istinu i pravdu, Ankica Lepej nije čekala da netko drugi to učini za nju i pamtit ćemo je po tome što je nakon svega što je proživjela i preživjela insistirala kako bi ponovo učinila istu stvar“. Nema glasa ni potpisa Predsjednika RH, Predsjednika Vlade, Predsjednika Sabora, Predsjednika Ustavnog suda… Tek par riječi onih koji su nju, njezinog nešto ranije preminulog supruga Slaveka i obitelj pratili na tom njihovom trnovitom putu istinoljubivosti – novinara i pisaca, odvjetnika i humanista.
Ne, neće se o Ankici Lepej učiti u hrvatskim školama, čak ni u onim eksperimentalnim koje pompozno nazivamo Školama za život, neće se taj, u trideset godina postojanja države Hrvatske, najznačajniji akt građanske hrabrosti, spominjati niti na satovima građanskog odgoja. A trebao bi! Ne zbog Ankice Lepej, ne zbog njezine obitelji, ne zbog malobrojnih onih koji za njom još uvijek s poštovanjem gledaju u Nebo. O Ankici Lepej treba govoriti upravo zbog onih drugih koje je prokazala u laži, zbog onih koji nisu mogli dokazati kako su stekli bogatstvo, zbog onih koji su njezinu glavu ucijenili na milijun kuna, a ona ih je, prijavivši samu sebe, potom s gnušanjem odbila, zbog svih onih domoljubnih hrvatskih sokola kojima, na užas Feničana, novac nije imovina.
I zbog svih onih koji i danas sotonizaraju Ankicu Lepej a diviniziraju Franju Tuđmana, što samo po sebi može značiti samo to da đavao nije digao ruke od Hrvatske pa se njegov pakleni plan nastavlja istom mjerom i istim tempom i nakon 30 godina. To je priča o licu pravednika i naličju pravde.
Krivi vratovi
Nije Ankica Lepej stigla na red za odlikovanje unatoč tome što ih Zoran Milanović štanca na tekućoj traci ne bi li zadovoljio i podmirio nagomilanu inflaciju častohleplja u Hrvata, pogotovo onih koje pristojan svijet i ozbiljno pravosuđe drže ratnim zločincima, kriminalcima i tajkunima. Svjetovni je poglavar tako između dva odlaska u toalet našao vremena u ime svih nas okačiti orden i jednom kardinalu zaduženom za Nebo, ali za Ankicu koja je vjeru živjela, a zbog svog poštenja bila razapeta baš kao i Isus na križu, nije mario.
Baš kao što mu je bilo preče objesiti Kneza Domagoja s ogrlicom za „pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu“ jednom avanturisti koji se neuspješno upustio u šverc oružja koje nikada nije stiglo do hrvatskih branitelja, Antonu Kikašu, dok je „zaboravio“ prošle godine preminulog djelatnika „Jadrolinije“, kapetana Damira Jovičevića, zapovjednika legendarnog broda „Slavija“. Kapetan i brod su nizom pomorskih poduhvata spajali Rijeku i Dubrovnik, predvodili Konvoj Libertas i redovito donosili pomoć, pa čak i oružje, prevozili izbjeglice iz Grada omogućivši da on nikada ne bude odsječen od ostatka Hrvatske. Štoviše, za Kikaševu glavu Gojko Šušak je razmijenio glavu zarobljenog generala JNA Milana Aksentijevića koja je, brat bratu, vrijedila barem stotinjak života zarobljenih branitelja, koji su svoju „osvjedočenu hrabrost i junaštvo“ demonstrirali od Vukovara do Dubrovnika, a ne u ugandskom zrakoplovu. I kojima predsjednik nije ni učkur stavio oko vrata.
Odlikovanje ludom radovanje
Nije se uhvatio za šlic vlastitih hlača Zoran Milanović kada je odlikovao Ivana Zvonimira Čička, kojem su padale hlače pred njegovom prethodnicom Kolindom Grabar-Kitarović, čovjeka koji je posljednje godine svog političkog i javnog rada, kao predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, vodeće nevladine organizacije za zaštitu i promicanje ljudskih prava u Hrvatskoj, proveo štiteći i promičući ljudska prava Zdravka Mamića, aktualnog bjegunca od pravomoćne zatvorske kazne u susjednoj BiH. Draži je predsjedniku RH Zoranu Milanoviću ubojica 13 razoružanih i vezanih zarobljenika na Koranskom mostu Mihajlo Hrastov, za kojeg ima strpljenja i razumijevanja, za razliku od mirotvorca, od hrvatskih oružanih snaga na pravdi Boga ubijenog načelnika PU osječke Josipa Reihl-Kira.
Nije u tom poimanju morala i sustavu vrijednosti za državna odlikovanja predsjednika RH Zorana Milanovića Ankica Lepej imala nikakve šanse, doduše ona milost nije ni tražila, ali je ni Tuđmanu nije dala. U stvari, možemo reći kako je ona još dobro i prošla, jer bi za svoj čin građanske hrabrosti od aktualnog vladara Pantovčaka prije doživjela progon jer je, baš kao što ju je u svoj svojoj niskosti na dan njezine smrti „okvalificirao“ nekadašnji član Milanovićevog SDP-a, bivši Čičkov HHO-ovac i trenutačna brend perjanica Domovinskog pokreta (Zar sve to i gdje stane u jednog sredovječnog čovjeka!?), Igor Peternel, „bankarska zlorabiteljica položaja i ovlasti – parapolitička aktivistica“.
Ne, nije se nikada predsjednik RH Zoran Milanović oglasio o tome što misli o činu Ankice Lepej, radi li se tu o građanskoj hrabrosti ili zloupotrebi položaja i odavanju bankarske tajne, ali sigurno je po tom pitanju bliži Peternelu nego li Miljenku Jergoviću.
Pepermint boys
To se vrlo lako može zaključiti iz Milanovićevog komentara aktualne afere oko Hrvatske narodne banke koju je javnosti otkrio portal Indeks to jest njegov novinar Ilko Ćimić kako je u protekla dva desetljeća četrdesetak zaposlenika HNB-a napravilo više od 400 transakcija vrijednih desetak milijuna kuna trgujući obveznicama i dionicima. Sukob interesa je najmanja razina onoga što se zbiva(lo) na Trgu hrvatskih velikana, najveća bi bila kazneno djelo trgovanja povlaštenim informacijama, ali za balčak s Pantovčaka to je jedino i isključivo krivično djelo:
Vidio sam da je Indeks došao do podataka do kojih nije smio doći. To je krivično djelo. Ja jesam za to da se medije zasipa što većom količinom podataka, pa i onima koji su tajni, ali ovdje se radi zaista o nečemu što se ne radi, zaštitnički je komentirao svog pajdaša iz „Peperminta“ Borisa Vujčića, kojeg je upravo on kao premijer posadio prvi put u guvernersku fotelju 2012. godine.
Nema tu kod Predsjednika RH ni možda ni ali, on zna da je to kazneno djelo, čak se ne želi niti ograditi smještajući cijeli slučaj u zonu moralne odgovornosti, barem one koja je u puno benignijim okolnostima završavala ostavkama čelnih ljudi središnje banke u Švicarskoj 2012. ili nedavno u američkom Fedu, što bi mu kao političaru trebalo biti poznato. Ili ga je možda strah da sličnom metodom netko ne otkrije s kim je, kako i koliko poslovao Zoran Milanović dok je bio privatni poduzetnik, što nikada nije transparentno objasnio, baš kao ni što je radio u bespravno izgrađenom resortu na okupiranom teritoriju RH u Vruji kod svog intimusa Stipe Latkovića?
U cijelom slučaju nije najgore to što iz Milanovića štrca slina otrovna poput Peternelove, niti je za nas najporaznija spoznaja kako bi naš vrli Predsjednik Republike promptno izručio Juliana Assangea, Edwarda Snowdena i sve ostale zviždače njihovim krvnicima „zato što su došli do podataka do kojih nisu smjeli doći“. Milanovićev osobni poraz je to što se uhvatio u isto kolo s mrskim suparnikom s drugog brda, premijerom Plenkovićem, podupirući napadom na Index njegovu teoriju urote o demontaži države salama tehnikom koju provode svi oni koji njega i njegovu Vladu kritiziraju, a to su uglavnom mediji.
Pentagon Papers
Pa kad se njih dvojica već vole javno nadmetati oko poruka pojedinih filmova s Netflixa, možda bi im bila dobra preporuka da pogledaju dokumentarni film „Citizenfour“ Laure Poitras i biografski triler „Snowden“ Olivera Stonea, ako već nisu u stanju pročitati Pulitzerom ovjenčanog Glenna Greenwalda i njegovu knjigu „Nemaš se kamo sakriti“, ili i na HTV-u nedavno prikazan Spielbergov „The Post“, ako već ne znaju što je to uloga novinara i zviždača u demokratskim društvima.
– Novine moraju služiti onima kojima se upravlja, a ne onima koji upravljaju, bila je presuda jednog od sudaca američkog Vrhovnog suda, nakon što je „The Washington Post“, unatoč zabrani i mogućem hapšenju vlasnice Katharine Graham i danas legendarnog urednika Bena Bradleeja, objavio tzv. Pentagon Papers, dokumente ovjerene pečatom državne tajne, iz kojih je postalo jasno da su svi američki predsjednici, od Trumana preko Kennedya do Nixona znali da ne mogu pobijediti u Vijetnamskom ratu i o tome lagali u naciji, poslavši u smrt više od milijun Vijetnamaca i 60 tisuća vlastitih vojnika.
Ni oni nisu smjeli, ali JESU objavili.
Agenda tuđmanizacije
I to je to što Ankicu Lepej i Ilka Ćimića povezuje s Assangeom i Snowdenom, to razotkrivanje laži i pokvarenosti, bez obzira radilo se o Franji Tuđmanu, JFK, Baracku Obami ili Borisu Vujčiću. Svoju su odlučnost skupo platili svjesno se odričući komotne svakodnevice i izložili progonu svih vrsta. I, bez obzira na sve, tako bi opet postupili!
Ne mogu to Milanović i Plenković razumjeti, oni su se ipak ispilili ispod Tuđmanovog šinjela za ratnih godina, prebacujući fotokopirke Ministarstva vanjskih poslova s pojedinačne na rafalnu paljbu. U njihovim je glavama jednostavna istina Ankice Lepej tek bljesak koji sjevne između dvije kopije:
Čula sam Tuđmana kako poručuje umirovljenicima da je i njegova supruga penzionerka i da i sama jedva spaja kraj s krajem. Zavirila sam po matičnom broju u računalo Zagrebačke banke i otkrila veliki novac, rekla je Ankica Lepej za Indeks 2016. godine.
Nisu dvojica predsjednika toliko različiti koliko se to javnosti čini zbog svakodnevnog prepucavanja, u stvari jedina agenda koju obojicu zanima i koja ih drži na političkom životu, jedina njihova misao vodilja je pokazati tko je od njih dvojice dosljedniji nasljednik Franje Tuđmana!
– Sada na djelu opet imamo tuđmanizaciju, kratko i sažeto je aktualni politički mainstream u državi detektirao Stipe Mesić. Doduše, najdugovječniji hrvatski predsjednik i jedini koji je djelom pokazao kako se donose državničke odluke umirovivši preko noći generale koji su se iz uniforme htjeli baviti politikom, te jedini koji se prema Haškom sudu odnosio onako kako treba, kao sastavnom dijelu hrvatskog pravosuđa, smatra da je teško procijeniti tko u stvari provodi tuđmanizaciju, ali da se i Milanović i Plenković slažu u jednom, a to je podrška Draganu Čoviću kojeg Mesić naziva „razbijačem BiH“. A i nije jedini.
Bakir i Dodik
Doduše, Plenković tu podršku ovlaštenom nositelju franšize HDZ-a za BiH gradi na bošnjačkom vođi Bakiru Izetbegoviću dok je za Milanovića „Republika Srpska odnosno Dodik partner u ovim previranjima“.
Tko to ne razumije ili ne razumije ili je pokvaren, zdušno brani Dodika („koji nije okrvavio ruke“ i koji „nije etnonacionalist, nije šovinist, ne širi etničku mržnju“) sada kao predsjednik RH Zoran Milanović pri tom niti jednom riječju ne pojasnivši zašto je kao premijer tog istog Dodika izbjegavao kao kugu i nije se ni slučajno ni protokolarno želio s njime susresti.
Ovakvi iskazi bratstva i jedinstva Srba i Hrvata ujedinjenih protiv zajedničkog im neprijatelja bošnjaka nije zabilježen još od onog povijesnog susreta čelnika dviju paradržava, Radovana Karadžića i Mate Bobana, u Grazu 6. svibnja 1992. godine. Tada je potpisan sporazum o međusobnom razgraničenju i operacionalizirano sve ono što su po svemu sudeći Milošević i Tuđman dogovarali u Karađorđevu. Prevedeno, na terenu i u praksi to je značilo da su srpski tenkovi bili snabdijevani hrvatskom naftom da bi onda gađali bošnjačke ciljeve i položaje Armije BiH koje HVO nije mogao doseći.
Upravo protiv te i takve Tuđmanove agresorske politike i komadanja BiH, pobunili su se njegovi tada najbliži suradnici Stipe Mesić i Josip Manolić, ali ga u Saboru nisu uspjeli detronizirati. Nedavnom pravomoćnom presudom Haškog suda šestorici BiH Hrvata u procesu Prlić i ostali, kumulativnom kaznom od 111 godina zatvora, za etničko čišćenje, pljačku, palež, ubojstva, mučenja, silovanja, teroriziranje civila Hrvatska je praktički osuđena kao agresor, a poimence se spominju Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Ivan Bobetko kao sudionici zločinačkog poduhvata, pa nema sumnje da biološki sati nije učinio svoje, kako bi se i oni našli pred licem pravde.
Srpski heroj Z. M.
Jednog od šestorice osuđenih, Milivoja Petkovića, Zoran Milanović jedva čeka ugostiti na Pantovčaku, štoviše javno je poručio kako Petković nije ratni zločinac iako je pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora. Bez obzira što o tome Milanović mislio, sam je osuđenik prije izlaska iz zatvora priznao da se kaje za sve što je uradio i što je dovelo do zločina nad pripadnicima bošnjačkog naroda u BiH:
Prihvatio sam i kaznu koju služim. Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima. Imam ljudsku potrebu da to kažem, iako sam svjestan da su moje žaljenje i izrazi sućuti slaba utjeha svima koji su izgubili svoje najmilije. Priznanje počinjenih zločina, iskreno kajanje i izražavanje sućuti obiteljima stradalih jedini je način iskrene pomirbe, očuvanja mira i suživota među narodima u BiH i cijele bivše Jugoslavije, napisao je Petković.
Zna se često pohvaliti Zoran Milanović kako je i on sam, valjda između dvije šihte na fotokopirki, pisao pojedine članke Ustava kojeg sada svjesno i nemilosrdno krši iako mu u opisu radnog mjesta piše kako ga je dužan čuvati. No od zakona i posla važnije je za Milanovića biti sličniji Tuđmanu koji je čelnicima svjetskog poretka na salvetama crtao kako to treba podijeliti Titovu izmišljotinu BiH i koji to njezini dijelovi trebaju popuniti prazni trbuh Hrvatske, pa se lakoumno dao uvući u rat s Bošnjacima ne bi li svoju bolesnu opsesiju o svim Hrvatima u jednoj državi proveo u djelo.
I prije nego li je izjavio ljubav Dodiku Milanović je svojim udvorničkim pokušajem relativizacije i revizije srebreničkog genocida, kojeg se ne bi posramili ni Šešelj, ni Vučić, ni Dodik, osvojio velikosrpska srca koja su u predsjedniku RH neočekivano dobila novog srpskog heroja. Milanovićev paradoks glasi da je istodobno postao i zvijezda filoustaša nakon što je još uvijek žive aktere i državu samu oslobodio bilo kakve odgovornosti za ubojstvo obitelji Zec, štoviše izrazio je divljenje što Hrvati u datoj situaciji nisu pobili još više srpskih zečeva u središtu Zagreba!?
Red odlikovanja ratnim zločincima, velered amnestija ubojicama, velepromocija Herceg-Bosne, i više nitko ne propitkuje duševno stanje, niti spominje impeachment, više nitko od štovatelja ZDS-a ne vidi komunjarin šmrkav nos i otkopčan šlic, sada Predsjedniku skandiraju i plješću čak i oni koji su SDP-ovog premijera Milanovića kao veleizdajnika izviždali u Kninu! Što još možemo očekivati od našeg Gregora Samse s Pantovčaka? Rukoljub Dariju Kordiću uz odlikovanje za Ahmiće, crkveno vjenčanje kod biskupa Košića, pa da Thompson zapjeva: „Evo zore, evo dana, evo Jure i Zorana“?
(https://hr.n1info.com/kolumne/boris-dezulovic/srpski-heroj-zoran-milanovic/)
Trg hrvatskih konvertita
No koliko god se Zoran Milanović trudio nalikovati Franji Tuđmanu i iznova tuđmanizirati Hrvatsku uskrsavajući njegove najgore politike, kopirajući sulude poteze i oponašajući gadljive manire, njegov lik i djelo sve više podsjećaju na jednog drugog političara. Predsjednik s karakterom, kako se predstavljao uoči izbora, pokazao je u svom dosadašnjem mandatu samo to da je njegov karakter nepouzdan, prevrtljiv, ulizički, a da se prodaje na policama supermarketa morao bi biti označen kao lako kvarljiva roba. Po tom svom karakteru Milanović neopisivo sliči jednom svom prethodniku koji je od rigidnog komuniste stigao do rigidnog tuđmaniste i nacionaliste, samo što je Milanović komunizam zamijenio lijevo liberalnom socijaldemokracijom, što god to značilo, ali sigurno i uporno grabi istim putem ka odredištu na kojem je završio još jedan bivši SDP-ovac, Zdravko Tomac. Tako će to tridesetogodišnje „sviranje srednjem kursu“, ta „bijeda hrvatske socijaldemokracije“, taj „lijevi batrljak“ vlasti napokon završiti tamo gdje je oduvijek stremio i gdje mu je i mjesto, u bespućima povijesne zbiljnosti. Onima kojima žene, hvala Bogu, nisu ni Židovke ni Srpkinje, bit će tamo sasvim udobno.
Nama tek ostaje da vidimo hoće li jednog dana Trg hrvatskih konvertita u metropoli ponijeti ime po Zoranu Milanoviću ili pak po Zdravku Tomcu. Jedno je već sada izvjesno: to sigurno neće biti najljepši ali će svakako biti najveći trg u Hrvata.
In memoriam – Ankica i Slavko Lepej
Fotografija: Facebook
