Dok ovo čitate možda je već objavljeno da, nakon raskošnog državnog stana u centru Zagreba za samoga sebe, nakon podzemne državne garaže u centru Zagreba za automobil i nakon suhog državnog podruma u centru Zagreba za knjige, predstojnik Ureda predsjednika Vlade Zvonimir Frka-Petešić raspolaže i sigurnom državnom kućicom za psa u centru Zagreba!
Njegov šef, Andrej Plenković, čudom će se čuditi našem čuđenju zašto sve to građani Hrvatske moraju plaćati jednom državnom činovniku. Jer, zaboga, kakva je to nepotrebna frka kad je Frka sve to, a vjerojatno još i nešto pride, zaslužio kao grudobran na prvoj crti ispred Plenkovića, baš kao i nesebičnom borbom za neovisnu, samostalnu i demokratsku, jedinu nam Hrvatsku, koju ne damo ni za što, ne pitajući pošto HDZ. Zaista, nitko od onih koji sada salama taktikom rezuckaju Frku-Petešića na fetice, jedan dan stan, drugi garaža, treći podrum, četvrti pas (za sada) nepoznate pasmine, ne pita se kako je Frki kada se mora isprsiti ispred Plenkovića kao meta, kao živi štiti pred kanonadom hibridnih medijskih napadača, kako je to kada premijeru treba držati ljestve vlasti da ga ne sruše demontažeri države ili pak kada u letu mora hvatati trula jaja kojima se teroristi nabacuju na gazdu.
A svi znamo koliko je odvratan i otrovan smrad mućaka te kako je teško očistiti fleke koje pogoci ostavljaju na urednom državnom odijelu predstojnika Ureda. Only Fools and Horses!
Poglavica Bljedoliki
Zafrknuli su se oni koji sada misle obeščastiti Frku i oteti mu centar Zagreba, zaboravili su ti i takvi ignoranti kako je mladi student Zvonimir Frka-Petešić, kao čelnik udruge Hrvatska mladež Pariza, na dan pada Vukovara, u akciji u kojoj je sudjelovao i današnji šef SOA-e Daniel Markić, herojski u centru Pariza prelijepio natpis metro stanice „Stalingrad“ i zamijenio novim – „Vukovar“. I to pred nosom do zuba naoružane policije i pariške žandarmerije, a samo oni koji se s njihovim dugim cijevima i mrkim pogledima nisu susreli, ne znaju kakav ti strah u kosti mogu utjerati!
I, da, javno žali Frka-Petešić što nije mogao uzeti pušku u ruke i i otići na bojišnicu u Hrvatsku, jer mu zbog ozljede često iskače rame. Valjda mu nitko na Chaps-Elysees nije rekao da boj ne bije svijetlo oružje već srce u junaka. Ako ti je do ratovanja, možeš, šta ti ja znam, biti ćato ili crtati vojne karte u nekom stožeru, kad si, kao Frka-Petešić, već za to nadaren toliko da u Francuskoj magistriraš geopolitiku i u to svoje znanstveno djelo ugradiš kartografsku analizu rata u Hrvatskoj. Ovako ispada da su šef Plenković i poteci Petešić ratovali kao Indijanci, poglavica Bljedoliki i Iščašeno rame.
Haug!
Plenkovićev Saucha
Da, moglo bi se ovo nekome učiniti lošom ironijom, više sprdnjom, zvučati vulgarno ili se s pravom proglasiti nepotrebnim novinarskim pretjerivanjem, gotovo vrijeđanjem čovjeka koji to ničim nije zaslužio. Moglo bi se čak dogoditi, a to ne bi bilo prvi put, da me netko tuži i kazneno goni zbog klevete, povrede časti i ugleda i zatraži, recimo, 30 tisuća kuna naknade za duševne boli. A mogao bih i ja skrušeno priznati da me se zasluženo proglašava hibridnim ratnikom, državnim neprijateljem i rušiteljem institucija sistema, mogao bih, spuštenih ušiju i rumenih obraščića, podnijeti da me Bljedoliki i Iščašeno rame osvetnički nazovu Umpah Pahom s Mrtvog kanala. Ma pristao bih ja biti sve što premijer hoće, samo da nije te proklete hrvatske državne stvarnosti i realnosti, tog usranog konteksta u kojem živimo, a koji svaku psovku, svaku porugu i svako vrijeđanje čini besmisleno nedovoljnim!
Pustimo sad na stranu te nevažne detalje, poput činjenice da brzopotezna (za razliku od Banije) obnova državnog stana u centru Zagreba u kojem živi predstojnik Ureda predsjednika Vlade nije plaćena iz sredstava pričuve, kao što propisi nalažu već direktno, s računa Državnih nekretnina, što je sve naloge Sektoru za tehničke poslove koji se bavio obnovom izravno davala direktorica Državnih nekretnina Renata Sabo, što nije uobičajena i propisana procedura, proglasimo još sarkastično za kraj Zvonimira Frku-Petešića pod navodnicima tako zvanim „Plenkovićevim Sauchom“, i stavimo točku.
Nije ni Bane pao s grane
Jer, tu je sada drugi državni stan u centru Zagreba, dva-tri kvadrata manji od Frkinog, onaj koji koristi ministar obrane Mario Banožić, a kojega je ušićario kad mu se osmjehnula fortuna da 2019. godine, nakon ostavke Gorana Marića, zasjedne u fotelju ministra državne imovine. Nije ministar dugme, pa je, brže bolje, otišao pogledati što njegovo Ministarstvo, koje upravlja s gotovo sedam tisuća stambenih i poslovnih nekretnina u našem kolektivnom vlasništvu, nudi kako bi skućio sebe i svoju obitelj. I, nakon dugog razgledavanja i vaganja, štedljivo izabrao onaj za koji mu država neće morati plaćati cipelarinu, jer se nalazi na pet minuta od njegovog tadašnjeg radnog mjesta.
To što je stan bio u gotovo derutnom stanju, pa je direktorica Državnih nekretnina kolegicama iz Sektora za tehničke poslove dala nalog da se u što kraćem roku obnovi, a renoviranje 92,26 četvorna metra u centru Zagreba stoji barem par stotina tisuća kuna iz državnog proračuna, još je nekako i razumljivo. No ne možeš biti za novi dom spreman pa onda iz rodnih Vinkovaca seliti stare stvari koje se ne pasiraju s metropolskim štihom. Ne bi li spriječile takvu blamažu već na prvom Banožićevom ministarskom koraku, svjedoči o tome iz prve ruke Maja Đerek, zviždačica koja je tamo radila da bi zbog svoje revnosti dobila otkaz, njezine su kolegice „žurno išle kupovati jastučiće, peglu, ukrasne biljke i slično“!
Jandrokovićeva lira
Iz istog izvora doznajemo kako korisnici državnih nekretnina i nisu bili baš uredni platiše, a jedan od najvećih dužnika je bio Jozo Brkić, brat nekada javnosti puno poznatijeg Milijana. Isti, nakon što bi im u skladu sa zakonom bili otkazani ugovori zbog neplaćenih računa, nisu posezali za lisnicom u hrvatskom džepu već za mobitelom ne bi li, uz malu pomoć moćnih prijatelja iz HDZ-a, opet poslovali s državom onako kako je njima odgovaralo. Indikativan je, navodi Maja Đerek, a i Uskok se sada raspituje o njezinim saznanjima, „slučaj zakupnika koji je koristio poslovni prostor u Teslinoj 5, u srcu Zagreba“, „tvrtka se zvala Usluge Lira“.
Kad je revnosna službenica ispostavila račune za zakup koji nije plaćen punih 10 mjeseci, te im potom otkazala ugovor i poslala dokumentaciju Državnom odvjetništvu, stigao je poziv tadašnjeg državnog a danas glavnog tajnika HDZ-a Krunoslava Katičića. On joj je zaprijetio, ni manje ni više, nego li predsjednikom Sabora Gordanom Jandrokovićem koji se kod njega raspitivao zašto je Đerek, držeći se zakona i štiteći državu, ovršila 200 tisuća kuna s računa Usluga Lira.
Možda bi Maja, da je pčelica a ne zviždačica, umjesto otkaza čak i avancirala u državnoj službi, samo da je o onima o čijem zdravlju brine čak i HDZ-ovac broj 2 u državi, Gordan Jandroković, d.o.o. tvrtki registriranoj između ostalog i za „iznajmljivanje brodova s posadom“, umjesto računa i ovrhe, trknula kupiti jastučiće, peglu, ukrasne biljke i slično. I zaželjela sretnu plovidbu, ma gdje bili!
Bradić i Leš
Nije sve u stanovima, nije sve ni u centru Zagreba, ima nešto i na Tuđmanu! Aerodromu čiji je šef policije Željko Bradić svoju ljubaznost i naklonost HDZ-ovom gradonačelniku Ivanić-Grada Javoru Bojanu Lešu dokazivao tako da je podređenim policajcima naređivao da preuzmu njegov automobil, potom ga parkiraju i čuvaju na službenom policijskom parkiralištu dok se ne vrati s puta. Nije gradonačelnik ministar ili šef premijerovog ureda, ali i ovakve sitnice vesele, jer, zna se, sat parkiranja na „Tuđmanu“ je 25 kuna, pa bi za nekoliko dana stajarine dobro olešili Leša.
Ali ni to nije sve, načelnik Bradić je i nekom šaneru omogućavao da prolazi bez carinske i policijske kontrole i šverca robu iz Turske. Tako su njegovi policajci iz prve ruke dobili poduku kako se od terorističkih prijetnji osigurava „Tuđman“, te u čemu se sastoji kazneno djelo zloupotrebe položaja. Nažalost, ostali su uskraćeni za lekciju kažnjavanja pogrešnog parkiranja, što u konačnici ne mora biti fatalno za njihovo napredovanje u državnoj službi.
Krtica i Konzultantica
Možda nakon takve edukacije s periferije Plesa jednog dana stignu u centar Zagreba i postanu djelatnici PNUSKOK-a čiju je jednu od najtajnijih istraga sabotirao doušnik iz vlastitih redova. Sada je iz Županijskog suda u Zagrebu za izvjestitelje crne kronike stigla prilično neočekivana vijest da su se optuženici iz te afere kodnog imena Talpa (krtica) uz priznanje krivice nagodili i zauzvrat dobili minimalne kazne:
Nagodili su se Vlado Rajić, kum ubijenoga Vinka Žuljevića Klice, Stipe Barišić Moljac iz Čepina, građevinski poduzetnik Damir Ivić, suvlasnik tvrtke PGM Ragusa koja je sudjelovala u gradnji Pelješkog mosta, Željko Biloš, vlasnik osječke televizije, te naftni konzultant MOL-a Josip Petrović, poznat po aferi „Konzultantica“, piše Jutarnji list.
Najgore je prošao Rajić, koji je bio optužen kao organizator zločinačke grupe koja je pribavljala podatke iz tajnih istraga PNUSKOK-a, osuđen na djelomičnu zatvorsku kaznu od 18 mjeseci zatvora, s tim da iza rešetaka mora provesti 8 mjeseci. U tom konglomeratu tzv. poduzetnika i tzv. podzemnika, najzvučnije ime je Josip Petrović, čija je povezanost s Tomislavom Karamarkom i njegovom suprugom Anom, dovela do demisije prvog potpredsjednika Oreškovićeve Vlade i predsjednika HDZ-a kad je otkrivena afera „Konzultantica“. Petrovićevo ime spominjalo se i kad je Ivo Sanader u Veroni na koncertu četiri tenora prodavao Plivu, bio je čovjek od povjerenja Ivice Todorića u stvaranju njegovog imperija „Agrokora“, zatim član Uprave Ine, da bi se skrasio kao naftni konzultant MOL-a s kojim država Hrvatska nije u prevelikoj ljubavi, a bez njega nisu mogli proći i neki „sitniji“ ali nimalo manje bitniji poslovi za ovaj mućki portret Hrvatske.
(https://www.portalnovosti.com/vlasnika-glista-novog-lista)
Najlonke kao moneta
Što su sve praćenjem djelatnici PNUSKOK-a saznali o tajnim poslovima Joze Petrovića i što je to „Brko“ tražio da Rajić provjeri kod „svojih ljudi“ u MUP-u, nikada nećemo saznati. Samo znamo da je, sada pokojni, policajac koji je odavao tajne do tih podataka dolazio tako da je svoje kolegice „šarmirao“ i potkupljivao darivajući im torbice, cipele i čarape! Valja se nadati da nisu bile jeftini šverc-komerc iz Turske, dok smo za „najlonke“ kao monetu zadnji put čuli prije pola stoljeća kada su se u SSSR-u njima plaćale bunde, kavijar, votka i još štošta.
Nekom stan, nekome poslovni prostor, nekome parking, nekome čarape, zavisi kojem povlaštenom hrvatskom državnom stališu po Zlatku Canjugi pripadaš, jer zna se da nije sve u novcu, ima nešto i u privilegijama. Pogotovo onima kad ti iz jedne „institucije sistema“, policije, dojave da te prate, a onda iz druge, pravosuđa, časte uvjetnom kaznom umjesto dugogodišnjeg zatvora! A što ako te nema u toj vladajućoj hijerarhiji i kastinskoj podjeli dobara, ako si, ono što bi se reklo, raja?
Tomislav i Huanito
Onda si Tomislav Kulić. Tog je mladića 2006. godine policija uhapsila nakon što su mu pronašli 0,64 grama marihuane, za koje je osuđen na dvije godine zatvora. Uzalud je pisao „institucijama sistema“, njegove molbe u kojima je tražio da mu se omogući normalan život ostajale su bez odgovora, pa je za jedan džoint odgulio tri četvrtine presuđene kazne. Osamnaest mjeseci zatvora za manje od grama trave iako mu je obećana uvjetna ako prizna krivicu! Nekako u to doba sin jednog visokopozicioniranog generala uhvaćen s 4,5 kilograma marihuane i 28 grama kokaina pušten je na slobodu, jer je za taj kriminal optužio nepostojećeg Srbina, dok je sin uglednog odvjetnika za posjedovanja 7,07 grama kokaina kažnjen uvjetnom kaznom zatvora od tri mjeseca s rokom kušnje od godinu dana. Što ti je vaga uvjetne pravde u Hrvata!
(https://lupiga.com/vijesti/zbog-0-64-grama-trave-kako-vas-pravosudje-zgazi-kad-niste-kruljcev-sin)
Tomislav Kulić sa šest godina je ostao bez oca koji je poginuo kao hrvatski branitelj 1991. godine, a te kobne 2006. umrla mu je majka od raka pluća, s kojom je prošao cijelu bolest i sve kemoterapije, ostavši sam s bratom i dvije sestre. Milost je molio prihvaćajući bilo kakvu drugu kaznu, jer nije bio ovisnik, od svog (ne)djela nije imao nikakve materijalne koristi, a tada je imao zaručnicu s kojom je zakazao vjenčanje koje je na koncu propalo zbog njegovog odlaska u zatvor. Jedino što želim je normalan život, napisao je svima nadležnima, ali je vapaj ostao neuslišan i bez ikakvog odgovora. Nakon odsluženja kazne, otišao je iz te i takve Hrvatske, na Island.
Javnosti je još u sjećanju slučaj Huanita Luksetića, koji je uzgajao kanabis jer mu je njegovo ulje pomagalo u liječenju multiple skleroze, nakon što klasične metode nisu dale nikakve rezultate. Zbog toga je također osuđen na dvije godine zatvora u koji nije otišao samo zato što ga je pomilovala tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. To je vjerojatno jedino od šezdesetak pomilovanja koje je za svog mandata udijelila predsjednica, a da nije izazvalo čuđenje i zgražanje javnosti. Šta da?
(https://www.autograf.hr/kgk-i-juanito-velikodusnost-bez-duse/)
Lajanje na mjesec
Gore od Tomislava i Huanita među rajom je prošao na tri godine zatvora, doduše kućnog, osuđeni galamdžija koji je na slobodu pušten tek nakon drugostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu. Zločinac je inače iz Peroja u Istri, radi se o mješancu šarplaninca i hrvatskog ovčara, psu Medi, koji je svoje odrobijao zbog učestalog i preglasnog laveža koji je susjedima išao na živce
I zato, u znak sjećanja na Medu, dobro promislite prije nego li napadnete Zvonimira Frku-Petešića pokaže li se istinitim da je država osigurala sigurnu pasju kućicu u centru Zagreba za njegovog ljubimca kako ne bi smetao susjedima i morao u zatvor. Pripazite i vi, nemojte lajati na vlast i državu u kojoj živite, mogli biste skončati kao Medo.
Ako ipak ne možete držati jezik za zubima, za tu svrhu postoji mjesec.
