Branko Mijić

“Novinar je svjedok vremena” — Frane Barbieri

Branko Mijić

“Novinar je svjedok vremena” — Frane Barbieri

Branko Mijić

“Novinar je svjedok vremena” — Frane Barbieri

Adio, Don Kihote

31. ožujka 2021.
I sada sam ptica, ali koja puzi. Duh ima krila, a tijelo je slabo. Duhu se ne može ništa braniti. On leti usprkos svakoj zabrani.

Tako mi je odgovorio don Branko Sbutega prije četiri godine na novinarsko pitanje nakon što mu je njegov don kolega zabranio govoriti na otvaranju jedne likovne izložbe u dičnome Dubrovniku, a svjetovni hrvatski taliban prijeteći poručio da u svoju rodnu Boku više ne putuje preko Konavala. Tada, u njegovu župnom domu Sv. Eustahija u Dobroti nadomak Kotora, prvi i posljednji put imao sam čast biti njegovim gostom uz prijatelje, njegovu danas također pokojnu majku i dobru domaćicu Daru, koja je neprestano bdjela nad svima nama.

O don Branku svoju će umniju, prisniju i dostojanstveniju reći oni koji su ga bolje poznavali. Da mi, kao i mnoge, na tužnu vijest tijelo nisu obuzeli srsi, da me nisu nazvali neki dragi ljudi koji su na isti način reagirali sjećajući se tog zaboravljenog intervjua, vjerojatno se nikada ne bih usudio prozboriti koju post mortem. I onda te riječi o ptici koja puzi i raskriljenom duhu, i još mnoge čiji pravi smisao tek sada uspijeh nazrijeti u njihovoj punini. Nije se samo jadnome meni Branko Sbutega na prvi pogled učinio Don Kihotom svog doba, neće samo u mojoj glavi njegov glas odzvanjati timbrom naknadno spoznate melodije koju će odsada pronositi zvonici, od Sv. Stasija i Sv. Tripuna, preko Gospe od Škrpjela, one prčanjske, diljem Boke i još dalje.

I kada je zborio o svojim Bokeljima („Niti nas Crna Gora štiti, niti nas Hrvatska pomaže.“), kontemplirao o vjeri i pluralizmu mišljenja unutar Katolički crkve („Reći kako ne postoji, znači dokinuti temeljni princip evanđelja – slobodu. Sjetimo se da taj princip nije spasio ni Utemeljivača i Glavu Crkve Isusa Krista. Masa je slobodno izabrala Barabu.“), i kada je razglabao o politici („Posve je irelevantno koliko je netko „lijevo“ ili „desno“, a mnogo je bitnije koliko je gore.“), i kada je u društvu deklamirao Shakespearea da bi mu na glumačkoj uvjerljivosti pozavidio i Sir Laurence Olivier, don Branko Sbutega uvijek je bio svoj i neponovljiv. Bio je čovjek svijeta, svog naroda, Crkve i Boke, ma što mu nikogovići podmetali. No, i prigodom tog našeg jedinog, ali nezaboravnog susreta, podučio me je kako „niti jedna lojalnost ne isključuje lojalnost moralnim principima i savjesti“.

Stoga i posljednji citat:

„Moja uznemirenja su moja osobna pitanja. Žao mi je ako su ikog uznemirila više nego što sam htio, jer ja zaista cijelom svijetu kao i samome sebi želim bar dubok i ugodan san kako bi se svatko mogao ustati sljedeće jutro odmoren i osnažen da podnese patnju novog dana. Nažalost, meni taj luksuz nije uvijek moguć.“

Do vidova, na Prčanj i u Dobroti, don Branko. Adio, Don Kihote.

Novi list, 2006.

Oznake:

Blog

Kolumne

Share This