Vice Vukov nije bio samo nezaboravan glas koji će zauvijek odzvanjati u srcu i duši svima kojima su njegove pjesme bile i ostale nezaboravnim i uzvišenim trenucima življenja, već kompletna ličnost koja je znala i pjevati i pričati i pisati, ali i slušati. Sluha je imao napretek, za melodiju i interpretaciju, za jezike i govorništvo, za povijest i politiku, za svoje i druge, za velike i male, za dobro i i još bolje. Stoga, neskrivenog ponosa, opraštajući se od tog i takvog Vice Vukova na ovoj margini čija je sudbina jednodnevni, leptirov vijek, valja istaknuti da je uz sve to bio i novinar, vrsni poznavalac tema o kojima je pisao i perfektan stilist čiji su tekstovi ukoričeni i na taj način spašeni od zaborava. Ima li veće časti za nas koji smo u mladosti potajice, samo za velike blagdane i fešte najboljih prijatelja, samo za najvoljenije djevojke, na gramofon kao relikviju stavljali jednu jedinu Vicinu longplejku koju smo imali i držali dobro skrivenu, dok god se nije izlizala i bukvalno rastalila, sada na rastanku nazvati ga kolegom novinarom?
Moćno se glasao Vice Vukov čega god bi se prihvatio, pa su ga uvijek iznova pokušavali ušutkati uvijek isti oni čiji je grubi glas tutnjao nasiljem, terorom, diktaturom. Komunistički režim pokazao je svoju trulost, ali i strah da ga može pobijediti Vicina pjesma, utrnuvši njegovu glazbu i brisavši njegov lik sa svih fotografija na kojima se pojavljivao. Kada je nakon gotovo 20 godina napokon prekinuta ta nepravedna šutnja, kada se u eter vratio Vicin glas, a u javnost njegov stas, nitko nije mogao ni slutiti da će već njegova prva kritička riječ spram nove vlasti koja je bolovala od starih strasti, biti dovoljna da mu ekran državne dalekovidnice ostane ugašen.
Vice Vukov ostat će živi dokaz kako patriotizam nije i ne smije postati šovinizam, a intelektualizam znači svakodnevno propitivanje samog sebe, svoje okoline i svijeta u kojem živimo. Kao i svaki pravi novinar, o svemu je imao svoj stav, ali je uvijek dopuštao i drugima da iznose svoje mišljenje iako se s njim nije slagao. Kao saborski zastupnik svojom retorikom jedini se uspio približiti Vladi Gotovcu. Mnogi su u Vici Vukovu vidjeli drugog oca, ponajviše zbog neponovljive interpretacije stihova Tomislava Zuppe i glazbe hrvatskog Cola Portera, Zdenka Runjića, u „Pismu ćali“, njegovom davno otpjevanom testamentu
Čekan te uvik da nan se vratiš,
Niko ne misli da svoj dug platiš,
venda uz mater u miru živiš,
pa da nan kuću opet oživiš,
ćale moj.
Vrati se, ćale, puno te molin…
Novi list, 2008.