Zašto je meni bitna ova nagrada? Htjela bih par riječi reći jer ovo je nagrada za životno djelo, pa onda neću imati drugu priliku. Zašto mi je ova nagrada važna za razliku od nekih drugih nagrada? Ja nisam osoba koja je dobila puno nagrada, nagrade me ne vole, a ne volim ni ja njih. Ali ova nagrada mi je važna jer je od kolega. A kolege su mi u mojoj karijeri, novinarskoj, koja traje 45 godina, priredili najteže trenutke 90-ih i možda situaciju koja je promijenila moj život. S jedne strane, to je bilo strašno iskustvo koje nikom ne želim, a s druge strane je to bilo iskustvo koje me natjeralo da i dalje pišem.

Vještice iz Rija

Tako je govorila Slavenka Drakulić tog 3. svibnja 2025. godine na Svjetski dan slobode medije, tog 3. maja kada je 1945. oslobođen njezin rodni grad Rijeka i ujedinjen sa Sušakom,  pred prepunom dvoranom svojih kolegica i kolega u Novinarskom domu koji su, na nogama, dugotrajnim pljeskom pozdravili dobitnicu Nagrade HND–a za životno djelo “Otokar Keršovani”. Pisati se mora, zaključila je Slavenka jer pisanje je za nju bilo imperativ cijeloga života, radilo se o novinarstvu ili literature, svejedno.

Sada svi sve znaju o Slavenki, mnogi po dobrom starom postmortem hrvatskom običaju, pišući o njoj u stvari pišu o sebi, odjednom  “Vještice iz Rija” uskrsavaju kao anđelice trideset godina nepravedno prognane iz raja. „Moji su najžešći kritičari uvijek, pa i danas, bili moji kolege, novinari i pisci, nimalo osvetoljubivo reći će mi  2008. godine nakon što je poslije 13 godina mrcvarenja dobila kakvu-takvu sudsku satisfakciju. Bio je to intervjuu za „Sušačku reviju“, lokalni časopis Kluba Sušačana, ovdašnjih ljudi koji su od zaborava i nestanka htjeli sačuvati toponim i sjećanje na povijest nekadašnjeg grada u čijoj je bolnici rođena i Slavenka.

Americano i rigojanči

Tada već svjetski slavna Slavenka našla je vremena i prostora u svojoj zgusnutoj satnici, ali i strasti da ispriča svoju obiteljsku i zavičajnu primorsku priču, iz koje su neki prvi put saznali da se djevojački prezivala Sušanj, da joj je majka iz Omišlja na Krku, Franki, da je živjela u sušačkoj Vili Kraljić na uglu Prolaza Frane Paravića i Trsatskih stuba s kojih je kao djevojčica nedjeljom trčala u „Kont“ na kuglicu sladoleda koji se zvao americano…

Možda su nas te mrvice čokolade iz ledene smjese koja je podsjećala na još jedan tradicionalan riječki kolač, rigojanči, lokalpatriotski povezale iako nas je generacijski razdvajalo jedno deseteljeće. Slavenka je jednostavno bila Slavenka, nije bilo niti jedne druge Slavenke, kada bi mi redakcijski kolega Beli rekao „Slavenka je u Omišlju“, nije moglo biti zabune o kome se radi. I kada smo 1991. godine pokretali tjednik koji je izdavao Novi list, moj prvi urednički „pik“ bila je upravo Slavenka.

Novi tjednik

Ne bih li bio uvjerljiviji da prihvati pisati glavnu kolumnu na trećoj stranici, pozvao sam je na dogovor u jedan opatijski restoran. Večer na terasi bila je ugodna, ali vjetrić je s Kvarnera došao i do našeg stola, a Slavenka se onako instinktivno uhvatila oko pasa i rekla: „Znaš, ja moram čuvati svoj transplantirani bubreg.“ Konobar koji nas je služio bez pitanja je skinuo svoj džilet i njime ogrnuo Slavenku!

Da, mogla je ova zemlja sretnija biti da smo u tim vunenim vremenima izabrali neki drugi put, humaniji, pošteniji i bolji, onaj koji je već tada predstavljala Slavenka ali i anonimni opatijski konobar.

Naša suradnja nije potrajala dugo, 6-7 mjeseci, dok se list nije ugasio, ali svaka je rečenica, svaka riječ vrijedila. Sve to ne navodim da bih se pohvalio kako sam bio njezin urednik, jer nisam, ja sam samo objavljivao njezine tekstove koji su uredno stizali i imao privilegiju prvi ih pročitati, već zato da činjenično među sve te domaće i svjetske medije za koje je Slavenka pisala, a impresivan je to broj prestižnih imena, uvrstim i novinu u kojoj sam tada i sam radio. Bilo je kratko, ali računa se, barem u mojoj statistici!

Nemogućnost izbora

O Slavenkinoj hrabrosti da se još kao jako mlada suoči s kroničnom bolesti i, praktički, zbog obiteljske anamneze, gleda smrti u oči i odnosi pobjede čak i kada postoci vjerojatnosti nisu bili na njezinoj strani, ne treba posebno govoriti. Jer, ona je sama sve najbolje opisala i napisala u svojim knjigama i tekstovima. Slavenka je znala da se od bolesti i teških operacija ne može pobjeći, hladnokrvno i smireno se hvatala u koštac sa svime što bi je snašlo, nalazeći u svakoj situaciji nešto pozitivno, čak i kada je njezina kćer Rujana zbog iste nasljedne policistične bolesti bubrega morala na operaciju.

„Pa nemaš rak. Budi sretna da nije nešto gore i da postoji rješenje!, pragmatična je Slavenka suočila kćer sa stvarnošću, a na njezinu primjedbu kako nije hrabra poput majke odgovorila: „Nije preživljavanje nikakva hrabrost nego nemogućnost izbora.“

Slavenkine su misli koliko god duboke, prodorne i bitne bile uvijek izrečene jednostavno i svima razumljivo, kako u literaturi, tako i u životu, baš kao što je i njezino strpljenje bilo beskrajno dok je onima koji su se suočili s istom bolešću pojašnjavala zašto ne treba strepiti već se radovati mogućnosti transplantacije. „Kao i svi kronični bolesnici činjenicu da starim doživljavam kao dobitak a ne gubitak, rekla mi je u posljednjem intervjuu 2019. godine povodom predstavljanja njezine knjige „Nevidljiva žena i druge priče“.

O čemu ne govorimo

To koliko je ovih dana sama postala vidljiva tema u medijima prvenstveno bi iznenadilo Slavenku samu, ne bi vjerovala koliko je skrivenih obožavatelja i obožavateljki stekla svih ovih 35 godina u egzilu. Kada se dogodi ono „O čemu ne govorimo“, kako je nazvala i svoju knjigu posvećenu još jednoj velikoj književnoj dami i prijateljici, Ireni Vrkljan, s neoprostivim zakašnjenjem postajemo svjesni nečije veličine. O Slavenki treba pisati, ali nikako u perfektu, jer ona nije nigdje otišla, ona se samo s naslovnica svojih knjiga preselila u sadržaj i sada se druži sa svojim likovima, s Fridom, Milevom, Dorom, Evom i svim onim karakterima koji su prodefilirali njezinim rečenicama.

Slavenki ne treba epitaf naprosto zato što ga je, kako to rade iskrene duše, još za  života njoj u čast ispjevala neponovljiva Irena Vrkljan:

PISMO SLAVENKI

Draga moja
nema nas više
ni ovdje
niti u tvom tekstu
jer mi smo nestali
iz ovog grada
pa nas više ne vide
jer se nalazimo na jednom drugom planetu
koji nije pakao
nije rijeka Leta
nije poezija Marine Cvetajeve
također nestale
u onoj sobi u Jelabugi
budi mirna
ostat će možda
otisak teksta
knjige koju si stavila na stol
dok si još bila ovdje
iako nevidljiva.