Luka Baričić nikada neće postati „Junak Domovinskog rata“, njemu nikada neće predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.“ Mladen Pavković svečano uručiti to priznanje kao što je to učinio u utorak, 14. lipnja 2022. godine, na svečanosti u Županijskoj palači Varaždinske županije, „istaknutom hrvatskom ratnom pilotu Danijelu Boroviću“.
Ne zato što Luka Baričić nije sudjelovao u Domovinskom ratu, ne zato što nije „početkom veljače 1992. izvršio prelet avionom od Bihaća do Pule, čime je Hrvatska dobila prvi nadzvučni borbeni zrakoplov“, ne zato što se sada, kao Borović, našao na tjeralicama srpskog tužilaštva za ratne zločine zbog sumnje za odgovornost zbog pogibije desetak civila na Petrovačkoj cesti u BiH 1995. godine nakon „Oluje“, već zato što je, kao što to svesrdno izvještavaju hrvatski mainstream mediji s nultom stopom tolerancije na seks skandale, na društvenim mrežama „izmjenjivao poruke eksplicitnog seksualnog sadržaja“.
Sodoma i Gomora
O Baričićevom zločinu, o kojem bruji cjelokupna hrvatska javnost, navodno postoje audio i videozapisi u kojima on o svojoj „napaljenosti“, seksualnim prohtjevima i potrebama komunicira s maloljetnom Aleksandrom te s Milicom. Svakom poštenom Hrvatu odmah je jasno, nomen est omen, kako se radi o razvratnim Srpkinjama. No, ispostavilo se, niti je Aleksandra iz Užica, a boga mi nije ni Milica iz Čačka, još manje su obje čarapanke iz okolice Kruševca, već se radi o virtualnim komšinkama koje je netko izmislio ne bi li, uoči skorih izbora u Splitu, demonizirao Luku i favorizirao zna se koga u tom političkom kupleraju. To što je Luka invalid, ali ne u glavu, jer njegovo obrazovanje i stečena naobrazba o tome govore, nije u Hrvatskoj opravdanje za njegovu Sodomu i Gomoru na društvenim mrežama.
Zbog tih svojih seksualnih maštarija i snoviđenja, zbog te svoje „napaljenosti“ (nabreklosti, drčnosti, ukrudbe, pohotnosti…), zbog toga što bi, pardon na izrazu, ali za to nema metafore, Luka nešto pojebao (ili, općenito, barem seksualno općio), zbog sve te svoje želje i neostvarene žudnje za koju postoje dokazi u obliku audiovizualnih zapisa upućenih nepostojećim djevojkama, maloljetnoj Aleksandri i Milici iz Srbije, iza čijih su se lažnih profila skrili nesumnjivo punoljetni, vukodlakavi i postojeći Hrvati, koji su, samo iz njima poznatih razloga, motiva i novaca, odlučili dublirati „komšinice“ kako bi Luka nasjeo i kompromitirao sebe osobno i političke karijere svojih prijatelja, Luka Baričić nikada neće ni na cesti, a kamo li na svečanosti u Županijskoj palači Varaždinske, ili bilo koje od ostalih naših županija, postati „Junakom Domovinskog rata“.
Kerumov retard
Na veliku žalost, ili sreću, kako kome, Luki Baričiću zbog njegovog „seks skandala“ neće čestitati čestiti Hrvat Mladen Pavković koji je tim istim priznanjem ojunačio već tridesetak zaslužnih hrvatskih junačina, od Thompsona pa sve do Borovića. Za razliku od invalida Luke Baričića, ili kako bi to moralna vertikala te i takve Hrvatske, Željko Kerum, Junačina s pršutom na čelu, rekao „retarda“, Mladen Pavković, koji se sada kao uzoriti pojavljuje na svim udarnim vijestima i istim onim u medijima koji u katran i perje svakodnevno uvaljuju Luku Baričića, nikada sebi nije dopustio da ga se na društvenim mrežama uhvati kako slini nad nepostojećom maloljetnom Aleksandrom i sestrom joj Milicom.
Ne, taj isti Mladen Pavković, koji uz svekoliku pompu HRT-a, jatačkih medija i medijske služinčadi odlučuje o tome tko je zaslužio biti Junakom Domovinskog rata u izboru njegove svijesti i savjesti, taj isti Mladen Pavković koji je to vrhunsko priznanje uručio „istaknutom hrvatskom ratnom pilotu Danijelu Boroviću“, nije nikakav virtualni ili cyber tip, već vrlo opipljiv i izravan kada je „izmjena poruka eksplicitnog sadržaja“ po srijedi:
Koprivnički novinar, publicist i predsjednik Udruge hrvatskih branitelja 91. Mladen Pavković nepravomoćno je osuđen na sedam mjeseci uvjetnog zatvora zbog bludne radnje nad djevojkom, koja je tada imala 18 godina, u svom uredu, gdje je radila preko student servisa, pisala je 13. ožujka 2017. ePodravina.hr. „Proglašen je krivim što je dana 22. srpnja 2013. godine tijekom prijepodnevnih sati, u svom uredu, u Dugoj ulici, u cilju zadovoljavanja spolnog nagona, za vrijeme dok je ona obavljala poslove prijepisa, prišao njenom radnom stolu i iznenada je protiv njene volje zagrlio i prislonio svoja usta na njena kojom prilikom je svoj jezik stavio u njena usta – stoji u obrazloženju presude s Općinskog suda.
Oštećena djevojka je tada za „Večernji list“, isti ovaj Bezgrešnjak koji sada „otkriva gnjusan skandal“ i koji je u posjedu „prepiske pune audio i videozapisa između Baričića i djevojke Aleksandre iz Srbije“, izjavila: „Dao mi je čitati svoj rukopis erotskog sadržaja. Rekao mi je da ga zanima je li to zanimljivo i treba li što mijenjati. Pitao me i s koliko sam muškaraca spavala.“
Ateist i agnostik
Naravno, svaki bi se novinar početnik, baš kao i vrabac na grani, zapitao je li gnjusniji skandal kad u stvarnom životu uvališ jezičinu u usta djevojci, inače kćerki hrvatskog branitelja, koja to ne želi i tome se opire, ili kad se virtualno nabacuješ nepostojećoj curi koju dublira neki dobro plaćeni (para)obavještajni „crni labud“ kako bi uvalio kitu nečijim političkim ambicijama? Pustimo sada Freuda kojeg vole uzimati kao argument filozofi opće prakse, naravno da fizički invaliditet nije alibi za Luku Baričića, jer njegovi intelektualni kapaciteti su daleko od „retarda“ kakvim ga želi prikazati škola psihoanalize iz Ogorja, ali čiji je grijeh veći? Onog koji snatri o bludu ili onog koji uistinu bludniči na rubu silovanja i za to biva osuđen?
Oni uporniji koji će uguglati ime Luke Baričića možda će se domisliti da je njegov neoprostivi grijeh razvidan iz medijskog predstavljanja „Slobodne Dalmacije“ koja ga titulira kao „prvog čovjeka splitskih ateista i agnostika“, a koji je javnosti poznat i kao „jedan od organizatora splitskih prosvjeda za kurikularnu reformu“. Štoviše, na tražilici možemo pročitati i Baričićev citat kako je „religija greška evolucije“, što ga čini suspektnim po pitanju vjere i katoličanstva kao nove ideologije katolibanskog hrvatstva.
No, nije to antiteza koja čini razliku između Baričića i Pavkovića, medijski demoniziranog razvratnika i diviziranog junaka naše svakidašnjice. Naime, taj koji pamti, Google, opet kaže:
Mnogi današnji antikomunisti i antititoisti nekad su se međusobno tukli ne bi li dobacili sočniji i topliji poljubac „totalitaristu i zločincu“ Josipu Brozu Titu ili bivšem sistemu. Među najprominentnijim „kopernikancima“ zasigurno su Slaven Letica i Zdravko Tomac, no lista tu nipošto ne završava. Na njoj je i Mladen Pavković, danas ugledni ustašoljubac, osuđeni bludnik nad tinejdžericom i promotor revizionista i falsifikatora Jakova Sedlara te predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. Pavković je, pogađate, u vrijeme Jugoslavije bio nepokolebano partijsko pero, koje je neumorno i ne bez snažnog emotivnog angažmana u svom šinskom izvještavanju slavio Tita i Jugoslaviju, pisala je svojedobno Ana Benačić.
(https://lupiga.com/vijesti/danas-ugledni-ustasa-kako-je-mladen-pavkovic-slavio-tita)
Splitski slučaj
Mladen Pavković, u Jugoslaviji „profesionalni čuvar revolucije“, nipošto nije usamljeni primjer konvertitstva u Hrvata. Teško je ateistu, agnostiku, a boga mi i antiteistu, u ovom klerodomoljubnom okruženju procijeniti je li, kada već govorimo o „seks skandalima“, primarni zločinac onaj za koga je religija greška evolucije ili onaj koji je greškom evolucije postao religiozan? Zato bi u ovom etičkom, moralnom i nadasve duhovnom sporu bio nužan i potrebit pravorijek Kongregacije za nauk vjere Rimske kurije. Ako netko misli da zna odgovor na pitanje je li kršćanski ispravnije dosljedno ne vjerovati u Boga ili je poželjnije mijenjati Boga za svaku prigodu, neka istupi i objasni: tko je tu iskren, a tko farizej?
Je li veći grijeh ono za što se sada javno razapinje Baričića ili ono za što je sud presudio Pavkoviću?
Zadržimo se na Splitu u kojem je ta tematika postala glavnom polugom političke borbe za vlast i prisjetimo se slučaja fratra Gracijana Gašperova koji je godinama u splitskom samostanu seksualno iskorištavao djecu, te ga je osobno Papa Franjo izbacio iz Crkve. Istragom je utvrđeno da je zlostavljao petoricu dječaka, jedna od žrtava počinila je kasnije samoubojstvo, dok su drugi svjedočili ne samo o svojim uništenim životima već i o tome kako su crkveni velikodostojnici sve znali i pokušavali „slučaj“ zataškati i minorizirati.
Tada nije bilo ni lutki ni Luke s naslovne strane, tada je hrvatsku javnost o tome izvještavalo tek Provjereno.
Dječaci i djevojčice
Drago Ljubičić bio je prvi svećenik koji je u Hrvatskoj zbog pedofilije otišao u zatvor, u Rijeci je osuđen na tri godine zbog bludničenja nad maloljetnim dječacima, no zbog dobrog vladanja pušten je na slobodu sedam mjeseci prije isteka kazne. Ljubičić je proglašen krivim za bludničenje nad petoricom dječaka u dobi od 8 do 11 godina kojima je prilazio i zavlačio im ruku dok su oblačili ministrantsku odjeću te ih, da bi zadovoljio svoju pohotu, dodirivao po intimnim dijelovima tijela. „Nečasne i gnjusne radnje“, prema optužnici, radio je i dok je dječake vozio u automobilu, a njegovo ime našlo se i na odjavnoj špici Oscarom nagrađenog američkog filma „Spotlight“ koji tematizira seksualno zlostavljanje odnosno zataškavanje istog u katoličkoj crkvi.
Župnik Ivan Čuček iz Zagreba bludničio je nad šesnaestero djece, a 2004. godine uvjetno je osuđen na tri godine zatvora zbog bludnih radnji nad djevojčicama od 10 godina. Svećenika Antu Madunića, koji je priznao krivnju za spolni odnos s dvjema maloljetnicama, Općinski sud u Splitu osudio je 2012. na godinu i četiri mjeseca zatvor. Svećenik Mladen Kožina iz Zagreba u računalu je imao tisuće fotografija djece u eksplicitnim pozama. Uhićen je u sklopu velike antipedofilske akcije koju je pokrenula Velika Britanija. Priznao je krivnju i nagodio se s tužiteljstvom te je osuđen na godinu dana zatvora…
Bujica grijeha
Mogli bismo niz nastaviti, mogli bismo ga proširiti onim katoličkim i (demo)kršćanskim sinovima HDZ-a čije seksualne afere nisu bile nimalo virtualne, već stvarne, baš kao što su zataškavane koliko god su to politički biskupi mogli. Završimo samo s medijskom ikonom desnice, one iste koja sada na društvenim mrežama prijeti i vrijeđa Luku Baričića kao Antikrista, s Velimirom Bujancem, neonacistom i narkodilerom osuđenim zbog plaćanja prostitutki kokainom. Istog onog Bujanca kojega je svojedobno extitoist Mladen Pavković svesrdno branio nakon što je u svojoj emisiji ugostio ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Ostanimo i suosjećajni s maloljetnom Aleksandrom i sestrom joj Milicom, koje bi upravo oni koji ih brane od Luke Baričića kao da su im najrođenije, u nekom drugom, stvarnom životu preselili s interneta barem do desktopa Pakračke Poljane.
I što je onda jedini grijeh Luke Baričića? To što nije ni vjernik, ni konvertit, ni član HDZ-a pa nema ni skuta ni mantije ni partije koja će ga zaštititi? Je li uopće i čime to zaslužio novinske naslovnice i dosjee koji se bave tim njegovim „seksualnim skandalom“ kada vidimo da su na njima rijetko ili gotovo nikako završavali osvjedočeni predatori, zločinci i zlostavljači? Ili je i on sam kolateralna žrtva onih koji su porodili Aleksandru i Milicu ne bi li nesmetano nastavili silovati Splićane i sve nas svojom napaljenošću na vlast?
Niste li se, gospodo, umjesto na Luki mogli iskaliti i olakšati na neki drugi način? Čemu vam služi ta junačka desnica u džepu?
(https://www.index.hr/vijesti/clanak/poruke-luke-baricica-nisu-trebale-biti-objavljene/2372170.aspx)
