Pilotskim rječnikom ispao sam šupak, kazivao je umirovljeni brigadir HRZ-a Ivan Selak Aleksandru Stankoviću Nedjeljom u 2.
Selaka, kaže, „proganja što nije postupio kao vojnik i pilot“ to jest za „Oluje“ posijao smrt u koloni izbjeglica u kojoj je vidio „oklopna vozila i gusjeničare“, a za koje je „dobio zadaću slobodnog lova da pronađe i uništi takav cilj“. On je, umjesto da izvrši takvu zapovijed vratio neispaljene sve četiri rakete od 250 kilograma koje mogu „pobiti sve u promjeru od 600 metara“.
Preletio sam kolonu punu tih jadnih ljudi na putu između Petrinje i Bosanskog Novog na hrvatskoj strani. Natjerani su da bježe iz Hrvatske i u toj koloni vidim oklopna vozila, gusjeničare. Ispao sam papak i s tim ću umrijeti. Ponovno sam preletio i vidio sve to isto. Postupio sam kao čovjek. Proganja me što nisam postupio kao vojnik i pilot i vratio rakete nazad. Da sam postupio kao vojnik, napravio bih ono za što sam plaćen, kazao je Selak Stankoviću spomenuvši primjer izraelskog časnika koji nije likvidirao slaboumnog dječaka u Libanonu pa nakon pogibije svojih suboraca dobio 10 godina zatvora.
Banetova glava
Možda za ovu ratnu epizodu pilota, kojem su još do jučer svi dodavali epitet legendarni, ne bismo nikada saznali da aktualni HDZ-ov ministar obrane Mario Banožić u Vladi anemičnog Andreja Plenkovića nije javno aludirao kako je Selak kao pilot JNA sudjelovao u bombardiranju Vinkovaca na početku rata. Tako je, eto, i glava naknadne pameti prvog čovjeka MORH-a, koju sada uspješno od kiše štite ženske ruke noseći mu kišobran, bila ugrožena od tog istog Selaka i njegovih bombi još dok je bio nevini dječak s obala Bosuta. Na stranu sada sve učestalije objave kojima se nastoji demonizirati Selaka kao uvjerenog Jugoslavena koji je do posljednjeg časa revnosno izvršavao sve komande nadređenih u JNA i, kalkulirajući, „okrvavio ruke“ borbenim djelovanjima po Hrvatskoj, a istodobno minorizirati njegov prelet MIG-om 21 u Zagreb, za čiju obljetnicu nije ni pozvan na feštu koju je organiziralo Banožićevo ministarstvo.
Ostavimo za jednu drugu priliku to međusobno mirnodopsko mačevanje bivših generala i vojnika oko ratnih zasluga potom pretočenih u ordenje, a onda još više u materijalno bogatstvo i društvene privilegije, baš kao i brisanje iz kolektivne memorije svih onih oficira JNA koji su postali časnicima HV-a, a koji nisu pristali na hadezeovsku političku inicijaciju i crkvenodomoljubnu kolaboraciju. Ostavimo tu temu za onaj dan kada će predsjednik RH i vrhovni zapovjednik OS Zoran Milanović odlikovati generala Antona Tusa kao jednog od ključnih ljudi za obranu Hrvatske, valjda ponešto zaslužnijeg za oslobođenje zemlje od svog imenjaka, na Pantovčaku znatno cjenjenijeg Kikaša, a Plenković i Banožić pozvati tog vrsnog pilota i generala na svečanost upriličenu samo u njegovo ime.
Ili, pak, pričekajmo dan kada će prekrajanje povijesti nakon 1990. godine, koje je već počelo, dobiti institucionalni okvir ne bi li se uklopilo u one iste ideološke i državotvorne konotacije koje ima još uvijek službeno nezavršeni projekt adoracije NDH kao legitimne težnje hrvatskog naroda za državom.
Petrovačka cesta
Zapitajmo se stoga je li zbog neizvršavanja zapovijedi u „Oluji“ pilot Ivan Selak šupak ili heroj? Je li trebao, uvjerivši se dva puta, kako u koloni ima oklopnih vozila i gusjeničara, ispaliti jednu ili sve četiri rakete od 250 kilograma te pobiti sve živo u promjeru od 600 odnosno 2400 metara? Naravno da se ovo pitanje ne odnosi samo na ono što Selak nije učinio već se odgovor nužno vezuje i na ono što su učinili piloti HRZ-a koji su iz svojih aviona raketirali izbjegličku kolonu Srba iz Hrvatske 7. i 8. kolovoza 1995. na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca odnosno u mjestu Svodna kod Novoga Grada u BiH kada je ubijeno trinaestero civila, od toga šestero djece, dok ih je stotinjak teže ili lakše ranjeno.
Taj slučaj u javnosti je oživjelo nedavno podizanje optužnica srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uslijedile su burne reakcije, ne samo hrvatskog državnog vrha već i svih onih koji se i dan-danas drže monstruozne teze kako u Domovinskom ratu nije bilo moguće počiniti ratne zločine.
(https://www.portalnovosti.com/novosti-donose-fotografije-raketirane-petrovacke-ceste)
Zločin i kazna
Iz premisa u ova dva primjera jedina moguća konkluzija je da nakon svega zaista netko na kraju mora biti proglašen herojem a netko šupkom. Što se tiče argumenta kako je izraelski časnik osuđen na 10 godina zatvora jer u Libanonu nije ubio dijete koje očigledno nije bilo zdravo, a koje je potom progoniteljima uspjelo pokazati pravac u kojem su izraelski vojnici otišli, on, za usporedbu sa Selakovim slučajem, pada u vodu samom činjenicom da oni nisu izvodili borbena djelovanja na svom nego na tuđem državnom teritoriju. No, za Izrael, potvrđuje to nedavno ubojstvo Shireen Abu Akleh koju je izraelski snajperist, unatoč vidljivim oznakama PRESS na kacigi i pancirnoj jakni, hladnokrvno smaknuo prepoznavši je kao uglednu novinarku Al Jazeere, a da za taj čin nitko nije i nikada neće odgovarati, vladaju neka druga pravila ratovanja i poštivanja međunarodnog prava.
Također, mogli bismo se s druge strane analogijom zapitati što bi bilo da je izraelski časnik ubio dječaka i nakon toga pao u ruke svojim progoniteljima, kako bi onda prošao i bio kažnjen?
Spašavanje uništavanjem
Je li dakle neizvršavanje zapovijedi koja može dovesti do nedužnih civilnih žrtava za vojnika šupački čin vrijedan 10 godina zatvora ili herojski za odlikovanje? U potrazi za odgovorom izmaknimo se upravo šupačkim raspravama o pravnoj jurisdikciji i mogućnosti da Srbija sudi hrvatskim državljanima, a da se na žrtve nitko nije ni osvrnuo, kao da nisu postojale, političkim prijetnjama o blokadi Beograda na putu u EU, na rasprave o legitimnim vojnim ciljevima i kolateralnim žrtvama, o našim pilotima koje ćemo braniti i njihovim žrtvama koje ćemo jednom zauvijek kao bezvrijedne i „agresorske“ zaboraviti.
U svom tom domaćem i prekograničnom arlaukanju, kao mana s neba stigao je tekst „Uništiti grad nije njegovo spašavanje“ koji potpisuje William J. Astore, inače umirovljeni potpukovnik USAF i profesor povijesti, redoviti član TomDispatcha i viši suradnik u Eisenhower Media Networku, organizaciji kritičkih veterana vojnih i nacionalnih sigurnosnih stručnjaka SAD.
Tekst je objavljen 2. lipnja 2022. na TomDispatch.com gdje se u uvodnom dijelu pojašnjava kako se radi o fingiranom govoru maturantima, kadetima zrakoplovstva na Akademiji zračnih snaga gdje je Astore nekada predavao, a referira se na stvarni govor koji je održao ministar obrane Lloyd Austin, a iz kojeg se na prvi pogled vidi „koliko je tipovima iz Washingtona laknulo što je, nakon 20 godina katastrofalnog američkog ratovanja diljem planeta, Vladimir Putin napao Ukrajinu i time vratio Amerikance među „dobre momke“.“
(https://tomdispatch.com/destroying-the-town-is-not-saving-it/)
O čemu su vam lagali?
„Što mislim kad kažem da su vam lagali o slavnoj povijesti američkog ratnog zrakoplovstva, obraća se kadetima bivši profesor, umirovljeni potpukovnik Astore, te dodaje:
Ne bismo li i mi zrakoplovci trebali razmisliti o bombardiranju Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata u kojem je ubijeno otprilike 600.000 civila, ali se to nije pokazalo ključnim za poraz Adolfa Hitlera? (Zapravo, sovjetske trupe zaslužuju lavovski dio zasluga). Trebali bismo razmisliti o bombardiranju Tokija koje je ubilo više od 100.000 ljudi, i atomskom bombardiranju Hirošime i Nagasakija koje je, trenutno i s vremenom, ubilo oko 220.000 Japanaca. Tijekom Korejskog rata naše su zračne snage sravnile Sjevernu Koreju, a taj je rat ipak završio pat-pozicijom koja traje i danas. Za Vijetnamskog rata naše zračne snage napale su Vijetnam, Laos i Kambodžu bacajući tone i tone eksploziva, napalma i otrova poput Agent Orange protiv tolikog broja nevinih ljudi etiketiranih američkom retorikom kako je jedini dobar komunist mrtav komunist. Ipak, pobijedila je vijetnamska verzija komunizma, dok narodi jugoistočne Azije još uvijek pate i umiru od razornog arsenala koji smo sručili na njih prije pola stoljeća.
Nije William J. Astore tek vremešni, razočarani zrakoplovac i zajedljivi profesor, on zna kome se obraća, kadetima kakve je i sam poučavao i školovao, a kojima kao uzore, za koje možda i nisu dovoljno čuli tijekom školovanja, nudi dvojicu ljudi koji se njemu nalaze na pijedestalu herojstva. Prvi se zvao James Robert „Cotton“ Hildreth i napredovao je do čina general-bojnika, a kao potpukovnik za rata u Vijetnamu dobio je zapovijed da baci napalm na selo koje je navodno skrivalo neprijateljske vojnike Vietkonga. No leteći nisko i sporo u svojim A 1 Skyraiderima Hildreth i njegova ekipa nisu na zemlji vidjeli ništa neprijateljskog osim ljubaznih ljudi koji im, uključujući i djecu, mašu, pa kada su se još jednom u to uvjerili, bacili su napalm izvan naređene im mete, spasivši na taj način živote 1200 nevinih seljana. Ispostavilo se da su bili u pravu, jer je čovjek koji je htio da se selo uništi bio visokorangirani južnovijetnamski dužnosnik kojem selo nije platilo porez koji je od njih tražio, pa je, kako bi se osvetio i drugima dao primjer, upomoć pozvao američke zračne snage.
Zatvor za istinu
Odbijajući bombardirati i ubijati nevine Hildreth je testirao vlastiti želudac, čini se da njegova karijera zbog toga nije patila, ali u konačnici nije uspio spasiti živote 1.200 ljudi, jer su nakon toga selo, čiji je jedini zločin bio borba protiv harača, zbrisali američki F-105s koji su letjeli visoko i brzo, i čijim pilotima nije bilo stalo da se vlastitim očima uvjere koga to i zašto bombardiraju. Sam Hildreth je u mirovinu otišao „vrlo ogorčen“ i „stvarno bolestan“, a o tom i takvom ratu, „možete razumjeti zašto“, nije htio puno govoriti.
Drugi heroj kojeg mladim kadetima preporučuje William J. Astore nije ni general, čak ni časnik, već bivši zrakoplovac Daniel Hale koji trenutno iza rešetaka čeka suđenje na kojem će Bidenova administracija za njega tražiti najmanje devet godina zatvora. Zašto? Zato jer je prekršio Zakon o špijunaži omogućivši da javnost dobije podatke o tome kako je u napadima američke vojske dronovima ubijeno mnogo više nedužnih civila nego neprijateljskih boraca u ratu protiv terorizma. „U čemu se sastojao njegov zločin, pita se Astore, i odgovara:
Želio je da američki narod sazna o postupcima naše vojske i nedužnim ljudima ubijenim u naše ime. Osjetio je teret laži na koje je bio prisiljen dok je na monitorima gledao civile koji umiru nakon naleta dronova. Htio je da i mi to znamo, jer je mislio kako ćemo se okupiti i zaustaviti takva zlodjela, ako dovoljno Amerikanaca uistinu sazna istinu. To je bio njegov zločin. Pozivam vas da pročitate Haleovo pismo u kojem slikovito opisuje smrt djece i traumu koju je doživio kad se uhvatio u koštac s onim što je nazvao „nepobitnim okrutnostima koje sam ovjekovječio“ dok je radio kao obavještajni analitičar u zračnim snagama.
(https://bracingviews.com/2021/07/23/daniel-hales-heartfelt-letter-against-drone-warfare/)
Dileri smrti
Eto, tako se obraća kadetima, budućim vojnicima i časnicima čovjek koji zna što je rat i koji zna što je povijest, upozoravajući ih da zaslužuju ovakve „otrežnjavajuće informacije“ jer će upravo oni uskoro biti „potencijalni dileri smrti“. Ipak, zaključuje William J. Astore, „važno je da ne postanete neselektivni ubojice, čak i ako nikada ne budete u prilici vidjeti ljude koji će gorjeti pod bombama koje bacite i nestajati pogođeni projektilima koje ćete neštedimice lansirati“.
I moli ih da razmisle o izreci koju je naučio od Spider-Mana, da, stvarno misli na junaka stripa: „S velikom moći dolazi velika odgovornost“.
Da su naši vrhovnici, generali, zapovjednici i piloti čitali stripove i gledali filmove o Spider-Manu, znali bi o čemu to Uncle Ben govori. O moći koju imaš dok u nadzvučnom lovcu naoružan s četiri rakete od 250 kilograma koje ubijaju sve živo u promjeru od 600 metara, i s još ponešto municije u mitraljezima, nadlijetaš kolonu jadnika koji bježe spašavajući živu glavu i ono malo preostale sirotinje. Čak ni vojna oklopna vozila i gusjeničari, bili slučajno ili namjerno u toj koloni, za tebe, ali ni za tvoje suborce, nisu opasnost, jer nitko na tebe ne puca, nitko te ne ugrožava iako letiš nisko i sporo tako da im možeš vidjeti izraze lica i s njih pročitati sve što te zanima. Baš kao i oni s tvog lica! Istresti smrtonosni teret na takav nemoćni jad i čemer zaista može samo neki šupak, a zapovjediti tako nešto, mogu samo rođeni da budu neselektivni ubojice. A njima uistinu treba suditi!
Istina i pravda
Zato Ivan Selak nema što sebi predbacivati, on je odlučio isto ono što i „Cotton“ Hildreth, koji se nije pokajao zbog tog svog čina već zato što nije uspio u konačnici spasiti, kao pravi vojnik, živote nevinih ljudi. Za razliku od njega, Selak nije uspio postati generalom, da li zbog toga što u Americi ipak svoje najbolje pilote cijene ili zbog toga što hadezeovski kriteriji političke podobnosti u dodjeli činova tamo ne dolaze toliko do izražaja. Ono čega bi se Ivan Selak nakon ovog svog javnog istupa trebao pribojavati je da zbog svog iskrenog i istinitog priznanja ne završi u zatvoru poput Daniela Halea, jer istina i pravda ni u Hrvatskoj, baš kao ni u Americi, nisu na nekoj cijeni.
Najava državnog vrha kako će Hrvatska štititi svoje pilote koji su postupili suprotno od Selaka i onemogućiti bilo kakvu istragu ili suđenje za ratne zločine, bez ikakvog pijeteta prema žrtvama, ipak govori da su šupci među nama još uvijek u većini. I, zna se, ne čitaju Spider-Mana. Zato njima s velikom moći stiže nešto drugo do glave.
Stan i kišobran.
