Cijeli roman Elvisa Bošnjaka, svi razlozi za njegovo pisanje, objavljivanje i čitanje, stali su na njegovu naslovnicu: pitanje, koje to nije, i epigram kao konačni odgovor, sjedinjeni u epitaf onome kojem je ova knjiga i posvećena, Josipu Tvrtku Reihl-Kiru, „koji se priklonio povijesti istine.“ Zašto onda ispisati 170 stranica teksta, koji bi književnoteorijski prije mogao biti svrstan među pripovijetke, jer se knjiga temelji na „jednom događaju koji uključuje više likova“, zašto onda odugovlačiti sa sadržajem kada je on svakom imalo upućenijem čitatelju otprije poznat, barem iz medijskih interpretacija?
„Postoji vrijeme prije događaja i vrijeme nakon događaja, i postoji događaj“, odgovorit će na to pitanje sam autor Elvis Bošnjak u svom romanu prvijencu „Gdje je nestao Kir“, objavljenom u travnju ove, 2021. godine, u izdanju zagrebačkog Hena com, pod uredničkom palicom Krune Lokotara. Da bismo prebrali Bošnjakovu romanesknu potku, valja nam početi od kraja ove knjige i njezinog epiloga u kojem „poznati glumac stane pod stablo i izvadi papir“ te čita „pjesmu pjesnika za kojega Kir nikada nije čuo“. Pjesma se zove Poema o Josipu Kiru, a u stvarnom životu deklamirao ju je 1. srpnja ove, 2021. godine njezin autor, glumac Elvis Bošnjak na predstavljanju svog romana o kojem je ovdje riječ, u Đakovu, na 30. obljetnicu mučkog ubojstva Josipa Reihl-Kira, načelnika osječke policije, koji je tog vrućeg ljetnog dana nenaoružan išao na mirotvorne pregovore u Tenju i kojeg je, zajedno s još dvojicom njegovih suputnika, dok je treći teško ranjen, likvidirao pripadnik pričuvnog sastava Hrvatske policije Antun Gudelj, kojemu je nekoliko dana ranije upravo zapovjednik Reihl-Kir uručio oružje.
(https://en.wikipedia.org/wiki/Josip_Reihl-Kir)
Ničiji heroj
Nakon skromne komemoracije na đakovačkom groblju na tu okruglu, 30. obljetnicu, u kući Reischmann potresne pjesnikove stihove o „šesnaest Kirovih rana“ (Sram je smrti Tvoje smrti/U marketinškom smislu/Ti si njezin najveći promašaj), o tome „kako je on, Kir, ničiji heroj…ničiji heroj…ničiji heroj…“, do samog kraja pjesme kada „glumac prokune one što ga ubiše, i završi s tim kako je on, Kir, daleko od smrti kao što su oni, što ubiše ga, daleko od života“, slušalo je, sa suzama u očima, desetak Tvrtkovih odanih prijatelja, nekolicina novinara i „snažna i ponosna i uspravna, nepobjediva, sa svim svojim pitanjima, na dan prvog srpnja“ Jadranka Reihl-Kir sa svojom kćerkom. Nije bilo gradonačelnika, župana i ministara, a kamo li predsjednika Vlade i HDZ-a Andreja Plenkovića, niti predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, dok je predsjednik Republike Zoran Milanović tog dana za mjesto svog posjeta izabrao Karlovac gdje se javno solidarizirao i zatražio od države razumijevanje i pomoć za tamošnjeg Marka Šutala.
Ne znate tko je to? Zaboravih vam reći, Marko Šutalo je, a ne Kir, u stvari glavni lik Bošnjakovog romana! Možda bi u njemu površni čitatelj mogao prepoznati Antuna Gudelja, ali ne, Šutalo je utjelovljenje svih onih „naših“ gudelja, hrastova, suljića, rimaca… zbog kojih je ova knjiga morala biti napisana. „Živi žive da bi živjeli/Živi žive da bi ubijali/A ti?”. A ti, ničiji heroju, “Ti si umro smrću/Koje nema u reklamnom letku”.
(https://documenta.hr/novosti/trideseta-godisnjica-pogibije-josipa-reihl-kira/)
Grčki junak
Nije bila namjera Elvisa Bošnjaka biografski dorađivati „vrijeme prije događaja i vrijeme nakon događaja“, kao ni događaj sam, uostalom tako nešto bilo bi unaprijed osuđeno na propast, jer je dramatika života u ovom slučaju jača od bilo kakve poetike. Josip Tvrtko Reihl-Kir nesumnjivo je njegova autorska inspiracija, ali on ga u romanu svjesno zove samo Kir kako bi mu udahnuo literarni život i postao lik njegovog romana s kojim namjerava voditi unutarnji dijalog ne bi li nam otkrio tu dubinsku, unutarnju vezu i odnose koji povezuju krvnika i žrtvu. Mogli bismo reći da su Kir i Šutalo sudbinski povezani, a da to oni sami i ne znaju. Kad se u jednom trenutku Kiru i učini kako postoji mogućnost izbora, kako „možda baš ne mora poginuti“ („Ja nisam grčki junak. Ništa u mom životu nije zapisano.“), taj privid kratko traje, dok sa Šutalovih usana ne pročita rečenicu „ja više nemam što izgubiti!“ i definitivno shvati:
– Sve je ipak zapisano. Ja sam sve zapisao, ne netko drugi.
Povijest razloga
A Kiru je u romanu, baš kao i Reihl-Kiru u životu, presudila rečenica: Dok sam ja živ rata između Hrvata i Srba u Slavoniji neće biti!
Narativna logika nalaže da puška obješena o klin kad-tad mora opaliti, baš kao što u životu mirotvorci moraju nestati kad psi rata marširaju. „Hoće li me ta rečenica pokopati? Ako rata ipak bude, onda ja ne mogu biti živ. Kako bi me ljudi gledali u tom Zagrebu?, samom sebi ispisuje presudu literarni Kir, baš kao što je tog 1. srpnja 1991. godine, posljednjeg dana svog života Josip Tvrtko Reihl-Kir trebao biti u Zagrebu, na novoj dužnosti u MUP-u na koju je raspoređen, ali je otišao u Tenju. O tome govori i posljednji telefonski razgovor koji je vodio sa svojom suprugom Jadrankom, a koji Elvis Bošnjak u romanu faktografski prenosi, od riječi do riječi, ne bi li to „moram još nešto obaviti i dolazim popodne kući“, kojim je zapečatio svoju sudbinu, i njezino posljednje „čuvaj se“ nastavilo kao eho odjekivati svih ovih trideset godina kao uzaludno upozorenje svima kako svaki uobičajeni, rutinski oproštaj može biti i konačni. Bošnjak pak nultu logičku zamku svog junaka pronalazi u njegovom odnosu prema povijesti.
Kir je povijest dijelio na povijest istine i povijest razloga. Te dvije povijesti međusobno su suprotstavljene. Povijest istine sastoji se od niza neoborivih istina, koje ogoljene do srži isključuju iz svog sadržaja bilo kakve i bilo čije razloge. Povijest razloga sačinjena je od niza razloga u odnosu na koje ova ili ona strana prilagođava tu istinu svojim potrebama. Kir je razumio da on sam djeluje istovremeno i u povijesti istine i u povijesti razloga, i da obje djeluju na njega. Za ljubitelje povijesti razloga prvak je onaj koji drugoga porazi. Da bismo mi bili sretni, netko mora biti nesretan, tako autor kontemplira o povijesti sa svojim junakom koji kao laž odbacuje pomisao da će pobjeda biti potpuno samo ako Srbi budu poraženi. „Ova država mora stajati na pobjedi u kojoj nema poraženih. Ona mora biti pobjeda svih, gotovo proročanski govori i zaključuje: „I ako se sve zacrveni od krvi, ne želim da se i u jednom trenutku zacrvenimo od stida. Želim znati da smo mi iz ovog rata izašli čisti kao suza!“
I to je ta smrtna presuda koju je, tražeći nemoguće, samome sebi potpisao literarni Kir, baš kao i čovjek Josip Tvrtko Reihl-Kir koji je tako razmišljao i dosljedno do kraja odradio svoj život kao mirotvorac unatoč tome što je bio policajac. Povijest razloga u kojoj su „samo naše žrtve tragične, samo one imaju obitelji, djecu bez očeva, žene bez muževa, majke bez sinova“, vladajuća je i 30 godina nakon njegove uzaludne žrtve za uspostavljanje države u kojoj neće biti pobijeđenih i koja će biti čista kao suza.
Ubojica Marko
Kao antipod Kiru, kao onaj koji, poštujući tu nultu točku literarne logike, MORA ostati živ, pojavljuje se Marko Šutalo. Ubojica. On i otvara roman otvarajući vrata automobila koji je netom izrešetao i u kojem nema onog zbog kojeg ovaj događaj i postoji, zbog kojeg nam pisac mora ispričati i vrijeme prije i vrijeme poslije događaja. Gdje je nestao Kir? To je jedino pitanje koje muči Šutala, ubojicu koji u životu ima samo jednu misiju, likvidirati svoju žrtvu i čiji se mozak pali samo zato što mu je Pisac obesmislio ulogu glavnog lika sakrivši mu Kira iako je u njega ispalio 29 metaka! Jedina greška u životu Marka Šutala je nestanak njegove žrtve, samo zbog toga što nema Kira on biva nakratko kažnjen batinama svojih nalogodavaca, da bi mu na kraju Glavni, nomen est omen – iako se u romanu radi o dvoglavoj aždaji iz stvarnog života – osigurao bezbrižan i lagodan život.
Za razliku od Kira, Šutala ne zanima posljednja ploča koju je kupio, Rhythm of the Saints Paula Simona, ne opterećuju ga moralne dileme, ni obitelj, on se kao rođeni ubojica opredijelio za povijest razloga zbog koje je razapeo i objesio vlastite roditelje na zvonik pravoslavne crkve, iako su oni, kaže povijesna istina, itekako živi. Šutalo ne preza od laži ni ubojstava bez kojih ne bi bilo njegove države u kojoj će Srbi biti poraženi, države koja će ga štititi, baš kao i Glavnoga, baš kao i Manjkasa, baš kao i gradonačelnika koji je umjesto na pregovore u Tenju pobjegao u Zagreb da bi ovih dana tvrdio kako su „usijane glave“ ubile Reihl-Kira dok je on, žrtvujući istinu o njemu, postigao zavidnu diplomatsku karijeru. Šutalo je, za razliku od Kira koji bi radije deset godina pregovarao nego jedan dan ratovao, normalan Hrvat koji, kad mu Glavni to napiše i utuvi u glavušu, proziva Kira kao izdajnika kojem policajci trebaju otkazati poslušnost i koji spremno takvog izdajnika likvidira, kao što su neka druga šutala spremno likvidirala Krivokuću, obitelj Zec, Levara, onog osječkog zubara, onog gospićkog tužitelja i onu bespomoćnu ličku babu preventivno joj pucajući u glavu…
Normalan Hrvat
Zato je Marko Šutalo a ne Kir glavni junak ove tridesetogodišnje priče, zato što je on među Hrvatima normalna i, još bitnije, masovna pojava. Za ispunjavanje svoje uloge u povijesti razloga nastajanja države u kojoj poraženima nema mjesta, Šutalo je nagrađen svim zemaljskim blagodatima, sklonjen u daleku zemlju gdje je među svojim zemljacima štovan kao „Libertador!“, osloboditelj, jer je, za njih, ubio velikog Srbina („Što bi bilo da kažem da nisam ubio velikog Srbina, da sam pucao u načelnika hrvatske policije, da sam pucao u četiri nenaoružana čovjeka koji su išli na pregovore?“, samo je kratki flash koji mu prolazi glavom dok definitivno ne zaključi kako je ubivši Kira ubio velikog Srbina, i to je to!). Za njega nema čak ni Božje kazne jer dok samom sebi ispovijeda vlastite grijehe u pustinjskoj čileanskoj crkvici i Nebo ostaje gluho!
– Samo moram pronaći stablo, ne shvaća Šutalo enigmu gdje je nestao Kir.
Tek ta kratkotrajna nesvjestica koja mu je na procesiji oduzela tlo pod nogama kada je u kipu svetog Jurja prepoznao Kira u liku sveca ukrašenog velikim brkom, jedina je neugodnost, uz prijateljske, dobro naplaćene batine, koju je Šutala snašla. Kako na Nebu, tako i na Zemlji! Amen! Kad su već slučajnosti po srijedi, isti je izdavač, Hena com, tri godine ranije izdao knjigu Leonarda Padure „Čovjek koji je volio pse“ u kojoj taj latinoamerički pisac također razmatra sudbonosni i neraskidivi odnos ubojice i žrtve. U ovom, svjetski renomiranijem slučaju, žrtva je Lav Trocki koji je, baš kao i Kir, „počeo čekati smrt“, ali dok se to ne dogodi „njegovi su protivnici odlučili iskoristiti vrijeme, pa su se posvetili tome da ga izbrišu iz povijesti i sjećanja“. I ta knjiga započinje ubojicom koji navodno nikada nije mogao zaboraviti posljednji, samrtni hropac Trockog, baš kao što se Šutalo ne može otarasiti lika sveca s brkovima u kojem vidi Kira.
Otkupiteljska ideja
Isto onako kao što Kir vidi državu čistu kao suza, koja mora stajati na pobjedi u kojoj nema poraženih, slično i Trocki razmišlja o Revoluciji:
Ako se Revolucija za koju se borio izopačila u diktaturu cara prerušena u boljševika, onda je mora iskorijeniti i iznova posijati, jer svijetu trebaju prave revolucije. Ta će ga odluka, dobro je znao, više približiti smrti nego što se to očekivalo iz kremaljskih kula. Smrt se, ipak, mogla smatrati neizbježnim rizikom.
I Trocki je znao da će ga „Kremlj, do trenutka kada odluči da mu njegov život više nije koristan, držati zatočenog u trajnom progonstvu koje će se održati sve dok netko dekretom ne odredi da se spusti zastor i da je maskerada završila. I prvi put se usudio o svojem životu razmišljati kao o tragediji: klasičnoj, grčkoj, bez mogućnosti priziva.“ Ono što je za Kira mirotvorstvo kojem se nedvosmisleno zakleo, dok sam ja živ rata neće biti, to je za Trockoga Revolucija:
– Ima li revolucionar pravo napustiti borbu? Vrijedi li više život njegove djece nego sudbina cijele klase, više od otkupiteljske ideje?
I to je ta otkupiteljska ideja koja, kako literarno, tako i životno, povezuje Trockog i Kira s njihovim ubojicama. Oni, ubojice, naprosto su nužnost kako bi Trocki i Kir mogli postojati, kako bi mogli ispuniti svoju misiju, njihova zadana smrt ostvarenje je njihove utopije! I tako Elvis Bošnjak deus ex machina raspliće ovu našu grčku tragediju smještajući Kira na stablo na kojem sjedi i maše nogama, promatrajući s visine događaj koji mu je bio suđen. „Vrijeme njegove besmrtnosti započelo je“. I sad čekamo da stigne poznati glumac, stane pod stablo i pročita nam Poemu o Josipu Kiru.
MN/Plavi fascikl
Ono što znamo je da tom čitanju, nažalost, neće prisustvovati nedavno preminuli kolega Miloš Vasić, novinar beogradskog tjednika „Vreme“, koji se događaja prisjetio za četvrt stoljeća pogibije Josipa Reihl-Kira:
Pokazao mi je tamnoplavi fascikl u kojem je, po nalogu ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, prikupljao podatke o svim incidentima i aktivnostima Branimira Glavaša koje je vodio protiv njega i osječke policije. Čitao mi je izvještaje operativaca i policijskih ophodnji koje su Glavaševi ljudi maltretirali i povremeno razoružavali. Posljednji put čuli smo se telefonom u noći uoči njegova ubojstva, završio je Vasić još jednom duboko emotivno proživljavajući trenutke kada je čuo za tragediju. Nakon toga fascikl je misteriozno nestao.“
Ono što je još izvjesnije je da tamo nećemo vidjeti niti predsjednika RH Zorana Milanovića koji je Branimiru Glavašu svojim ukazom nedavno vratio odličja i činove, baš kao što svojom predsjedničkom milošću u ime Republike Hrvatske odlikuje sve one koji, baš kao i on, Hrvatsku ukorjenjuju u povijest razloga onih kojima su „njihove žrtve predivni brojevi koji rastu iz naših pravednih razlog“. Ispod Kirova stabla neće se ukazati niti predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković, niti predsjednik Sabora i glavni tajnik HDZ-a Gordan Jandroković čija je stranka, HDZ, izglasala da se most u Karlovcu nazove po imenu jedinice čije je pripadnik Mihajlo Hrastov na tom istom mjestu hladnokrvno likvidirao trinaest vezanih i razoružanih zarobljenika, i to baš na tridesetu obljetnicu tog masakra, a istoga dana je uz svečanu bakljadu i zastave u blizini otvoren i osobni mural u čast Hrastovu. „Njihove žrtve postaju zbrojevi naše – tako im treba – pravde.“
Kirovo stablo
Neće se ukazati ispod Kirova stabla niti saborski zastupnici, neće ispod njega nitko od građana samoinicijativno formirati kolonu sjećanja, niti hodati za slobodu, a još manje za život, jer „što oni imaju više žrtava, bolja je razlika kojom pobjeđujemo“. Među onih desetak pognute glave, od kojih će neki zapljeskati, a neki obrisati suze, tek će se negdje sakriti Marko Šutalo. Ne zato što je napokon shvatio predskazanje i pronašao stablo koje mu je sakrilo Kira, nego s pravom, kao živi Libertador, kao istinski Heroe koji je u romanu ubio velikog Srbina. „Hrvatska domovina rasla je u njegovoj glavi. Rastao je i onaj veliki Srbin kojega je ubio“.
Pitate se, nije li Pisac pogriješio, tko mu je dao pravo da Šutala smjesti među ožalošćeni puk, tko mu je dozvolio da njegove uši slušaju o tome kako se smrt srami Kirove smrti, kada ni nje, baš kao i stihova, poeme i romana, ne bi ni bilo bez njega i njegove uloge u tom događaju? Ne, nije Pisac iz milosrđa niti zbog kršćanskog oprosta pomilovao ubojicu, to je, kao i mnogo puta ranije učinila hrvatska država odnosno ovoga puta u njezino ime Grad Osijek. Naime, na spomen-obilježju poginulim osječkim braniteljima i građanima u Kapelici mira, na lijevoj obali Drave, u blizini Sportsko-rekreacijskog centra Copacabana, gdje se prigodom raznih obljetnica vezanih uz Domovinski rat, polažu vijenci i cvijeće, među žrtve velikosrpske agresije upisano je i ime Josipa Reihl-Kira. Dakle, po službenoj, državnoj verziji Josipa Reihl Kira, šefa osječke policije, 1. srpnja 1991. godine na cesti između Osijeka i Tenje, nije ubio Hrvat Antun Gudelj već je poginuo od velikosrpske ruke! Nakon što se sve zacrvenilo od krvi, nekima ostaje da se zacrvene i od stida.
Zgodna životna inverzija o velikosrpskoj žrtvi nakon one literarne o ubijenom velikosrbinu daje za pravo Milanoviću, Plenkoviću i Jandrokoviću, njihovim probranima i odlikovanima zastupnicima povijesti razloga da nastave ovu svoju politiku kojom će na kraju postići svoj cilj i stopostotno izjednačiti žrtvu i agresora!
Na kraju romana Elvisa Bošnjaka iz kuće „u kojoj je nekoć živjela srpska baba, zamiriše ručak“.
Nama u nozdrvama ostaje samo jedna nedoumica: Postoji li uopće država koja nije sazdana na zločinu?
I hoće li ikada Kir postati NEČIJI heroj?
