Branko Mijić

“Novinar je svjedok vremena” — Frane Barbieri

Branko Mijić

“Novinar je svjedok vremena” — Frane Barbieri

Branko Mijić

“Novinar je svjedok vremena” — Frane Barbieri

Domaćinski je Zloćinski

17. studenoga 2026.
Na rubovima predstave „Na rubu pameti: Roll Over Krleža“ Ivice Buljana i Viktora Ivančića u zagrebačkom Kazalištu „Komedija“

Svaka kazališna predstava koja se ne okonča na daskama što život znače i čiji epilog se odvije, i još uvijek odvija, u javnom prostoru, nadilazi gabarite kulturnih kupola i poprima društveni značaj par exellence. Uprizorenje „Na rubu pameti“, romana Miroslava Krleže objavljenog 1938. godine, u „Roll Over“ adaptaciji Viktora Ivančića i režiji Ivice Buljana u zagrebačkom Kazalištu „Komedija“, bez sumnje, i s pravom, neće (p)ostati predmet samo teatroloških razmatranja i kritike.

 

Predrasude i premijera

Mnogi su profesionalni pratitelji teatra već izrekli svoj sud o predstavi, naravno i svaki gledatelj ima svoj doživljaj i stav, a moj se temelji na uprizorenju 7. studenoga 2026. godine. Prvo iznenađenje uslijedilo je i prije samog početka, bila je to slika do posljednjeg mjesta ispunjenog gledališta, bez obzira na to što je u pauzi 20-30 gledatelja izašlo, u kojem je barem dvije trećine publike pripadalo mlađoj i mladoj generaciji, onoj za koju mi stariji, očigledno opterećeni predrasudama, pretpostavljamo da subotnju večer koriste isključivo za izlaske i provode. I koji su svoje ulaznice pošteno platili, za razliku od uzvanika na premijeri 4. studenoga koji su dobili „sve džaba“, da bi, kako nas je u prolegomeni  obavijestio Sjena, lik iz predstave, stotinjak dragocjenih stolica ostavili praznim!

(https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/kazaliste/krleza-i-ivancic-razotkrivaju-domoljublje-kao-profiterstvo-ovo-je-predstava-koja-ne-stedi-nikoga/)

 

Nečastivi na Kaptolu

Možda su upravo predrasude lakmus za sve ono što se zbiva oko scene i na njoj, prije svega predrasuda da se ozbiljan, esejistički ali i egzistencijalistički roman Miroslava Krleže, uz to pisan u prvom licu, može postaviti u kazalištu koje se zove „Komedija“. No pljesak i odobravanje publike nakon 150 minuta zahtjevnog i aktivnog praćenja radnje na pozornici, nakon što se zastor kojeg nema spustio, svjedoči da je repertoarni zaokret nove ravnateljice Uršule Cetinski u obnovljenoj zgradi, na svom prvom koraku dobio otvorenu podršku.

Nije to nikakav kopernikanski salto mortale kazališta koje je bilo više okrenuto plesnoj i glazbenoj produkciji, od zabave do mjuzikla, koju je i Buljan dijelom inkorporirao u  svoje uprizorenje „Na rubu pameti/Roll Over Krleža“, ali je svakako put prema jednom novom teatru koji se obraća nekoj novoj publici. Kada su predrasude oko ove predstave po srijedi, možda je na najboljem tragu Gea Vlahović u svojoj kritici objavljenoj na Tportalu:

Ipak, najsnažnija metateatarska, politička i biografska gesta čitave predstave jest sam Viktor Ivančić koji se klanja zajedno s glumcima na pozornici Kazališta Komedija.

Komedija jest uskrsnuće Ferala na Kaptolu.

(https://www.tportal.hr/kultura/clanak/kad-se-viktor-ivancic-nakloni-usred-kaptola-je-li-buljanov-krleza-zbilja-na-rubu-pameti-foto-20261106)

 

Tko se koga dohvatio?

„Desilo se ono što se kad-tad desiti moralo: Viktor se Ivančić dohvatio Miroslava Krleže. Ili se Krleža napokon dohvatio Ivančića?, sažeo je u programskoj knjižici dilemu koja me je nakon predstave zaintrigirala Predrag Brebanović, autor knjige „Avangarda krležiana: pismo ne o avangardi“ (Arkzin, Jesenski i Turk, Zagreb 2016.) Bez sumnje, ako se netko trebao prihvatiti tog zahtjevnog posla učiniti „Na rubu pameti“ ne samo aktualnim već i uprizorivim, transkribirajući Krležin monološki tekst i introspekciju u dramsku radnju, a njegovu rečeničnu sinesteziju u teatarsku istoznačnicu, onda je to Viktor Ivančić kojeg je još Borka Pavićević doživjela kao jedinog suvremenog autora „Krležina kritičkog kapaciteta na ovim prostorima“.

Nije Ivančić brucoš u teatru, već je surađivao s Ivicom Buljanom  u Slovenskom narodnom gledališču Drama u Ljubljani gdje su ove godine postavili Ibsenovog „Neprijatelja naroda“. Već je u eseju, koji osobno držim jednim od najznačajnijih ne samo na našem jezičnom području već časom anatomije današnjeg globalnog poretka, „Širenje prostora Gulaga“, a koji se čita kao drama u kojoj se kao likovi susreću Henrik Ibsen, Edward Snowden, Julian Assange, Josif Brodski, Stieg Larsson… Ivančić navijestio svoj teatarski potencijal.

Sada ga na sceni samo potvrđuje.

 

Neprijatelj naroda

I sam kao novinar, urednik i osnivač „Feral Tribuna“, pisac i društveno biće u vlastitoj sredini višekratno prozivan i tretiran kao „neprijatelj naroda“, Viktor Ivančić  Ibsenu pristupa slično kao i Krleži, ne adaptira niti prilagođava njihove tekstove suvremenom kontekstu nego nastavlja svoj rukopis čovjeka koji je i sam suočen sa stigmatizacijom zbog iznošenja istina o društvu u kojem živimo. Što se tiče posljedica, tu se od Ibsenovog doktora Stockmanna iz 1882. pa Krležinog Doktora iz 1938. do Viktora Ivančića 2026. godine ništa nije promijenilo, samo su se metode progona i demonizacije suptilno i podlo usavršavale.

 

Doživotni zviždač

O ljubljanskoj predstavi njegov drug i suborac Boris Dežulović zapisat će da Ivančić, taj „doživotni zviždač iz male ljetne destinacije na europskoj obali i certificirani neprijatelj vlastitog naroda, popravljenog i prerađenog Ibsena vraća Ibsenu“. Mene, a da predstavu nisam odgledao, to što Ivančić radi u kazalištu s Ibsenom i sada Krležom, podsjeća na četveroručno sviranje klavira.  Publika ne vidi tko je primo, a tko secondo, kako dijele raspon tipki, tko nakon zajedničkog početka preuzima solo dionicu dok ga drugi prati, da bi potom, u ovoj kazališnoj orkestraciji, zamijenili uloge.

Ruke im se neprestano prepliću, baš kao i misli, nije bitno tko improvizira, a tko slijedi jer je zvuk uvijek kompaktan i jedinstven pa sklad nikada nije narušen.

 

Rajske terase

Zato je u ovakvom teatarskom pristupu besmisleno raspravljati o pitanju autorstva, gdje počinju Ibsen i Krleža, a gdje završavaju Ivančić i Buljan.  Sve ili funkcionira ili ne, u ovom slučaju itekako, o čemu nam svjedoči nitko drugi do život sam! Naime, Ibsenov dr. Thomas Stockmann, banjski liječnik koji otkriva da je voda u kupalištu zatrovana, opasna za zdravlje mještana i gostiju koji se tu dolaze liječiti, u Ivančićevoj vizionarskoj ekstenziji, umjesto pogrešno postavljenog vodovoda i kanala s otpadnim vodama dobije novi kontekst bivše vojne kasarne pretvorene u turistički kompleks „Rajske terase“ a izvor trovanja su tisuće tona toksičnog otpada koji su, pod nadzorom vojske, bile zakopane pod kompleksom.

Doktor će otkriti i da su baš svi znali za „tajno“ zakopavanje otrovnog otpada, uključujući njegovog brata gradonačelnika.

 

Jahači kapitalipse

Nakon što je hrvatska javnost saznala za desetine tisuća tona otrovnog otpada ilegalno odbačenog u Gospiću, što je dovelo do kontaminacije tla i zagađivanja podzemnih voda, na što su građani godinama bezuspješno upozoravali,  a zataškavali i krili korumpirani lokalni i nacionalni političari koji su sve to omogućili „jahačima kapitalipse“, kako ih Ivančić u svojoj dionici „Neprijatelja naroda“ naziva, postalo je jasno da je „drama naprosto pobjegla iz kazališta i doslovce se oživotvorila“!

(https://pescanik.net/neprijatelj-naroda/)

I još je živa jer su scenarij događanja, baš kao i postupanje živih aktera tog skandala koji potresa Hrvatsku, istovjetni onim fikcionalnim Ibsenovim od prije 145 godina!

 

Dvostruke konotacije

I dok se fascinirani tim činjenicama možemo samo zapitati „što je bilo prije, kokoš ili jaje?“, koautorstvo u „Na rubu pameti/Roll Over Krleža“ mogli bismo pokušati podvrći poligrafu laži „dvostrukih konotacija“, tom modusu vivendi Hrvatske svih ovih 88 godina, na čemu Ivančić temelji svoju dionicu glasoviranja s Krležom. U tom kolopletu nisu njih dvojica međusobno suprotstavljeni, još manje u kontradikciji, ovdje se suštinski radi tek o dvostrukim konotacijama jednog te istog „pogleda na svijet“, koji može biti mjesečina, ali i svjetlo na kraju tunela.

Taj dvostruki dijalog koji Krleža i Ivančić vode na sceni kao Doktor i Sjena, to međusobno ogledanje i zrcaljenje konkavnog i konveksnog, to enciklopedijsko nadmetanje prošlosti i sadašnjosti, niti u jednom trenutku se ne utapa u proturječnost. Čak niti onda kada Ivančić Krležin eskapizam kao poantu romana „Na rubu pameti“ – „Zaspati. Mirno i konačno. Nestati.“ – u svom „Roll Overu“ pretvara u Doktorov krik otpora na kraju predstave – „Ne zaspati! Ne nestati!“.

 

Glupost pod cilindrima

Ne proturječi tu Ivančić Krleži, ne zapada u „dvostruke konotacije“ a kamo li kontradikcije jer kontrapunkt nije kontradikcija, njemu je naprosto pripalo da odsvira zadnju notu ove scenske simfonije. Posljednja tipka bila je njegova.

Zasluženo, baš kao što je njegovo djelo nezasluženo na margini „naših domaćih, autohtonih, takoreći, narodnih i rasnih homo cylindriacusa“, rekao bi Krleža, a znao je iz vlastitog iskustva o čemu govori,  u poglavlju „O ljudskoj gluposti“ kojim nas uvodi u roman.  Valjda je to sudbina svih „neprijatelja naroda“, barem za njihova života, no sama činjenica da „sviraš“ s Ibsenom i Krležom u duetu, samo potvrđuje ono što je neumrla Borka Pavićević odavno znala.

 

Stotinu pamfleta

Oni koji su čitali i čitaju Ivančića novinara, satiričara, scenarista, polemičara, esejistu, novelistu, romanopisca, trbuhozborca Robija K., možda su ostali, ali kratkotrajno, iznenađeni njegovim talentom za dramu i teatar. No dijalog je forma koju Ivančić često i uspješno koristi, recimo u kolumni „Zlomovina“ po kojoj je i nazvana knjiga njegovih novinskih tekstova, objavljivanih od proljeća 2015. do proljeća 2021. godine, koju je ukoričio njegov izdavač, riječki Ex libris 2021. godine. Nju je autor, kojem satira, ironija i sarkazam nisu strani, podnaslovio kao „99 pamfleta“ pa bismo se šeretski mogli na to nastaviti i proglasiti „Roll Over Krleža“ jubilarnim, stotim pamfletom.

Uostalom, ako je Krleža svog glavnog lika u „Na rubu pameti“ nazvao Domaćinski jer je „Domaćinski kriminalan tip, ubojica i bandit“, kojem onodobni malograđanski poltroni tepaju kao Sinu Domovine, možda bi  se u suvremenoj povijesti Oca Domovine, koju dosljedno, svim svojim talentima, ispisuje Ivančić, njegov porod trebao zvati Zloćinski?

Domaćinski je Zloćinski!  Nije to pamflet već drama dvostrukih konotacija.

Fotografije: Kazalište „Komedija“

Blog

Kolumne

Share This
Branko Mijić
Pregled privatnosti

Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.