Zašto primitivni ljudi stalno ratuju? Oni pričaju o ratu, slušaju o ratu i slušajući o ratu moraju ratovati.
Uvijek kada se povedu široke rasprave poput ovih aktualnih, sjetim se tog intervjua kojeg smo objavili u onom, nekadašnjem Novom listu, prije punih dvadeset godina, sa sarajevskim filozofom Ugom Vlaisavljevićem o njegovom i više nego intrigantnom ogledu zapaljivog naslova „Rat kao najveći kulturni događaj“. Budući da je, kao i mnogo toga, iz arhiva nekada ugledne novine izbrisano, možete ga još uvijek pronaći na ovoj poveznici, poželite li da se i vama ponudi drugi i drugačiji kut gledanja na zabrane i prijetnje od Benkovca do Šibenika, od Bajage do Jergovića:
(https://lupiga.com/vijesti/ugo-vlaisavljevic-rat-kao-najveci-kulturni-dogadjaj)
Mete za odstrel
Možda je za sve one koji misle da 30 godina živimo u miru, ili barem u poraću, šokantna konstatacija kako „rat ne može biti završen sve dok su „živi“ neprijatelji.“ Možda se nećete složiti s konstatacijom „kulturna politika jest ratna politika i obrnuto“, još manje s Vlaisavljevićevom tezom kako je „ono što je u ratu bojišnica, to su u miru kultura i jezik“. Ali…
Ali činjenice su neumoljive. Mete za odstrel redovito označavaju subjekti proizašli iz ratnih događanja, veterani koji sebe nazivaju braniteljima, a kao neprijatelji označeni su redom intelektualci, imenujmo samo u ovom posljednjem progonu i linču, novinarku i kulturnu djelatnicu Melitu Vrsaljko, te pisca i novinara Miljenka Jergovića. Manifestacije koje je inkvizicija odredila za spaljivanja u ovom krugu antihrvatskog pakla su „Nosi se u Benkovcu“, festival posvećen „empatiji i miru u atmosferi ratnog klatna“, zatim FALIŠ, festival alternative i ljevice Šibenik. Gosti koji su najavljeni kao sudionici redom su eminentne osobe kulturnog i umjetničkog života, najavljene teme globalno i lokalno aktualna pitanja suvremenog društva, metoda razgovor i dijalog otvoren za svih, a jedini uvjet nenasilje.
Motika i kundak
Prosječno normalan čovjek upitao bi se koga ti i takvi ljudi od riječi mogu ugroziti, kome i zašto te i takve mirnodopske priredbe predstavljaju opasnost e da su na njih digli sveopću kuku i motiku prije nego li se uhvate kundaka!? Tko su to grešnici a tko pravednici koji ih javno vješaju na stup srama? Mogli bismo postavljati ovakva i slična pitanja unedogled, ali već je gotovo sve rečeno tim povodom u javnom prostoru, od ispisanih potjernica žrtava do psihosociološkog i kriminalnog profila progonitelja. I ispodprosječno normalnom čovjeku iz svega objavljenog trebalo bi biti jasno tko je tu prav, a tko kriv, tko je u cijeloj priči, prevedimo tu jednostavnu dilemu na svima razumljivi hrvatski standardni jezik, heroj a tko zločinac?
Oni kojima su kultura i jezik sredstvo komunikacije ili oni kojima su oni bojišnica, dakle nastavak rata drugim sredstvima?
Mirotvorac na nišanu
Da, i da ne zaboravim, jedna od glavnih „spornih“ i braniteljima neprihvatljivih točaka programa na oba festivala dokumentarni je film „Mirotvorac“ ovjenčan Zlatnom Arenom u Puli i još ponekom nagradom! Film koji činjenično, iskazima svjedoka i snimkama pronađenim u „bunkeru“ arhivskih materijala HRT-a na Prisavlju govori o brutalnoj likvidaciji tadašnjeg načelnika PU osječke Josipa Reihla–Kira i osoba koje su s njim išle na mirovne pregovore kako bi spriječili rat između Srba i Hrvata u Slavoniji!
Koji je to neoprostivi grijeh „Mirotvorca“ i njegovih autora da ih čini nepoželjnima kako u Benkovcu tako i u Šibeniku? Problematiziraju hrvatske branitelje i Domovinski rat, kažu samoproglašeni hrvatski pasdarani!
Art i rat
I tu se negdje nazire endemski začetak problema, u toj riječi koja označava one koji tvore mir, za razliku od rata, kao i o istini kako je i zašto do njega došlo te što se uistinu u njemu događalo. Ako činjenice i dokumenti bilo čime narušavaju viziju stvarnosti ratnih subjekata, ako se ne uklapaju u nedodirljivi koncept trojedne svetosti „Država, Nacija, Vjera“, a pogotovo ako ugrožavaju i prijete im oduzeti njihove privilegije, materijalne koristi i društveni položaj koji su stekli (zlo)upotrebljavajući status branitelja, onda tim gore po istinu. I one koji je pronose, bilo filmski, bilo literarno, bilo usmeno.
Kojim god se jezikom oni koristili, na koji god način se oni kulturom i umjetnošću bavili, na koji god način se za mir zalagali, oni ne mogu biti ništa doli goli neprijatelji onih koji bez rata i od rata ne znaju živjeti. A zna se kako s takvima postupati, pogotovo kada znaš da uživaš zaštitu vlasti i centara političke moći koji ne mogu funkcionirati bez tog legitimiteta dobivenog od branitelja kao samonametnutih čuvara Neupitnog. Ono što veterani kažu, to predstavlja „mainstream“ politiku, kako desnim, tako i lijevim političkim opcijama, koje na svakim izborima upravo od njih traže dozvolu da biračima potvrde kako jedino oni smiju i mogu upravljati državom!
Milić i Machiavelli
I zato, kada na zgradi u kojoj živi Miljenko Jergović osvane nedvosmisleno prijeteći grafit, i kada pisac uperi prstom u premijera Andreja Plenkovića i ministra mu Davora Božinovića kao krivce, s pravom ukazujući tko su glavni inspiratori takvog nekažnjenog širenja nasilja, iz Vlade stiže ne samo cinična već i opasno glupa izjava kako njih dvojica imaju važnijeg posla nego li da pod okriljem noći sprejom šaraju fasade!? Možda bi Marko Milić mogao objasniti Šefu, baš kao što je to pokušao Machiavelli Vladaru, kako se ne vlada silom nego strahom, te da to nije isto, jer strah je proizvod diskursa o sili.
A on se nezaustavljivo, poput lavine, sve više valja ne samo ulicama već i javnim prostorom, ne bi li se jednog dana toljagom sručio na glave svih onih stavljenih na potjernice. Kad smo se već počeli baviti semiotikom etnonacionalizma, znakovita je ta poruka upućena Jergoviću koja, iako prefarbana, ostaje živjeti na njegovom Facebooku, a koja kaže:
JEDNE KOLOVOŠKE NOĆI
MILJENKO NEČE DOBRO PROĆI
Č i Ć
Pogledate li bolje screenshot, lako ćete uočiti kako je autor (ili autori?) imao problema s pravopisom, sa Č i Ć, o zarezima i interpunkciji ovoga puta nećemo iako su nas u petom razredu osnovne škole učili kako mogu biti pitanje života ili smrti (Strijeljati ne pomilovati). I upravo to genijalno rješenje da se nedoumica riješi tako da se u abecedu uvede do sada nepostojeće slovo koje će istodobno imati i kvačicu i crticu, dakle istodobno biti i Č i Ć, još više osnažuje sumnju da su Plenković i Božinović ipak bili ti koji su pod okriljem kolovoške noći pisali Miljenku kako neće dobro proći.
Naime, ako su u znanstveno–političkom laboratoriju HDZ-a koji vode dotična dvojica stručnjaka smišljene i izmišljene dvostruke konotacije ustaškog pozdrava „Za dom spremni!“, a jesu, onda se logično može pretpostaviti da je isti um došao do otkrića kako dva dijakritička znaka spojiti u jedan kako bi jedno slovo dobilo dvostruke konotacije i izbrisalo razlike između č i ć. Baš kao što je u praksi uspješno izbrisana razlika između NDH i Republike Hrvatske u čijem se parlamentu ZDS legalno koristi kao oratorski ukras sa saborske govornice.
Kako i zašto, o tome govori aneks plavom bojom ispod crnog grafita koji u kristalno jasnoj noći poručuje: NAŠA DRŽAVA NAŠA PRAVILA
Đaci i ćaci
Ne treba sada biti Roland Barthes da bi se s jedne fasade iščitalo kako su označitelji nepismeni, a označeni neprijatelj upravo zbog toga što je pisac, što zna i poštuje zakonitosti svoga jezika, a to je preduvjet za svakoga tko želi biti kulturan. No svrnimo pogled s jednog zagrebačkog zida na jedan drugi, susjedni, na kojem je jedan drugi ratni subjekt početkom godine, za demonstracija studenata i srednjoškolaca diljem Srbije protiv Vučićevog režima, svoju podršku aktualnoj vlasti i troprstom konceptu svetosti „Otadžbina, Nacija, Pravoslavlje“ pokušao iskazati to jest napisati porukom „Đaci u škole“. Njegova autorska nevolja bilo je ćirilično pismo koje očigledno ne poznaje dobro unatoč velikosrpskom zanosu da se dokaže ustezanjem od latinice, a u njemu se Đ i Ć razlikuju tek po jednom malom repiću!
Tako je nesretni primitivac ni ne sluteći postao jezikoslovac stvorivši novu riječ ćaci koja je ušla u svakodnevnu upotrebu u srpskom književnom standardu i koja se savršeno uklapa u teoriju dvostrukih konotacija zagrebačke lingvističke škole Plenković–Božinović (Moguš i Finka su mrtvi), jer razlikuje đake, normalne učenike koji protestiraju i ne idu u škole, od ćacija, koji bi za Vučića i na fakultet, samo da su u osnovnoj naučili ćirilicu! Baš kao što se ZDS u Pavelićevoj i ZDS u Plenkovićevoj Hrvatskoj razlikuju po tome što nije govno već se pas posrao!
O đacima i ćacima nešto je pisao i nesretni Jergović pa mu se to vratilo kao bumerang preko komšijine tarabe!
I zato primitivni ljudi stalno ratuju, jer pričaju o ratu i slušajući o ratu moraju ratovati, kad već nisu naučili pisati!
U Srbiji ustaju Ćaci, u Hrvatskoj ustaše ČĆaci!