Pjevač je te vrele srpanjske večeri i prije izlaska na pozornicu doživio ovacije. Kada se tamna silueta pojavila na sceni, publika nije krila svoje oduševljenje i već prvi taktovi uspostavili su neraskidivu vezu koja nije nestala niti nakon završetka samog koncerta. Redali su se stihovi pjesama posvećenih slobodi, djeci, ljubavi, Bogu, da pogotovo Bogu, izmjenjivali su se sjetni i melankolični ritmovi s onima koji izazivaju ushićenje, posvećenim bližnjima i onome što bismo mogli nazvati zajedničkom potragom za smislom života:

O, djeco!

Imamo odgovor na sve vaše strahove.

Kratak je, jednostavan, kristalno jasan,

Zaokružen je i negdje je ovdje

Izgubljen među našim dobicima.

Mislite da se radi o nesporazumu, jer ste očekivali čuti ono što vam je u uhu bilo prethodnih dana:

Je l’ moguće da ste zaspali na straži

Zakletva barjaku da više ne važi

Je l’ moguće da ste zavezali oči

I ne čujete tuđe korake u noći

Ti si rođen sine u vrijeme slobode

Rasti da je braniš kad ti stari ode.

Kod Rigoletta

Oprostite na ovom providnom pokušaju zavaravanja čitatelja ili lošem prijevodu s engleskog!  Ne, ne radi se o istom datumu, nije to 5. već 14. srpnja, niti je mjesto radnje Zagrebu već Mantova, gradiću u talijanskoj Lombardiji, pa očigledni niti pjevač nije isti, baš kao ni publika kojoj su stihovi namijenjeni.  Povod ovog teksta je glazbeni događaj za cjeloživotno pamćenje koji je na svojoj talijanskoj turneji održao Nick Cave. Ovoga puta bez svog  benda „The Bad Seeds“, samo uz pomoć klavira i Colina Greenwooda, legendarnog basista „Radioheada“. Na Piazzi Sordello, u blizini kuće u kojoj obitava i Verdijev Rigoletto!

Naravno, asocijacija na ta dva događanja i glazbena uprizorenja, koja su se odvila u razmaku od samo deset dana, jasno je i neskriveno namjerna. Već u najavi Hipodroma govorilo se kako će  Thompson i pola milijuna Hrvata pjevati o „Bogu, ljubavi i Domovini“. Kao potvrda tome na nebu su se prigodno, uz pomoć dronova i svjetlosne produkcije kiča, „ukazali“ Gospa i krunica kao dokaz da su se na konjskom trkalištu masovno okupili religijski osviješteni katolički vjernici iako je njihovo pozivanje na Boga, ljubav i Domovinu u konačnici bilo iskorišteno kao indulgencija za neskriveno upražnjavanje ustašluka na svakom koraku.

Smrt sina

Vjerojatno je ovaj pokušaj jednog ateiste, za kojega Bog ne postoji, ali bi o njemu, kao i vjeri, raspravljao i razglabao u paralelnom slalomu između Marka i Nicka kao deklariranih vjernika, unaprijed osuđen na neuspjeh. No, predaleko smo otišli, da bismo se ovdje zaustavili, možda je sve ovo volja Njegova.

Koincidencija je da su se talijanska turneja i koncert Nicka Cavea u Mantovi dogodili upravo na desetu obljetnicu tragične smrti njegovog  petnaestogodišnjeg sina Arthura, koji je, pod utjecajem droge, pao s litice u Brightonu gdje su živjeli, a koju kao da je zlokobno najavila poetska slika iz jedne njegove stare pjesme: „Kosti našeg djeteta mrve se kao kreda“.

Nije Nick Cave na pozornici spominjao taj događaj niti ceremonijalno odavao počast svojoj mrtvoj djeci, naime 2022. godine preminuo je i njegov najstariji sin Jethro Lazenby u dobi od 31. godine. U jednom intervjuu o tome kako se njegov život nakon svega promijenio rekao je:

Ta ideja da umjetnost ruši sve, više se ne odnosi na mene. Umjesto da postanem ogorčen, dogodilo se suprotno. To je uzrokovalo da se više povežem s ljudima općenito. Veći dio svog života bio sam na neki način zadivljen vlastitim genijem, imao sam ured, sjedio sam u njemu i pisao svaki dan, a što god se drugo dogodilo u mom životu, bilo je manje važno. To se potpuno srušilo i vidio sam koliko je to ludo, to sramotno udovoljavanje samom sebi i cijeloj toj stvari.

Traje li bol

Nick Cave, vidjelo se to i na ovom koncertu, ne samo da se povezao s ljudima općenito nego ni na pozornici niti izvan nje nije ništa i nitko do jedan od nas. Otvoren je prema svima i na svojoj platformi „Red Hand Files“  bez zadrške odgovara na pitanja koja mnogima ne bi bila ugodna. Tako je uoči Mantove, na pitanje Carlosa iz Brazila – „Prošlo je deset godina otkako je umro vaš sin Arthur. Što ste vi i Susie naučili u tim godinama?“ – i Emme iz Melbourna – „Traje li bol zauvijek?“ – odgovorio:

Dragi Carlos i Emma, bol ostaje, ali sam otkrio da se s vremenom razvija. Tuga cvjeta s godinama, postajući manje osobna uvreda, manje kozmička izdaja, a više poetska kvaliteta bića dok učimo predati joj se. Dok se suočavamo s nepodnošljivom nepravdom smrti, ono što se čini nepodnošljivim na kraju se pokaže da uopće nije nepodnošljivo. Tuga postaje bogatija, dublja i složenija. Osjeća se zanimljivijom, kreativnijom i ljepšom.

I kako to, nakon svega, Nick Cave vidi Boga?

Otkrio sam da početna trauma Arthurove smrti bila kodirana šifra kroz koju je Bog govorio, te da Bog ima manje veze s vjerom ili uvjerenjem, a više s načinom gledanja. Shvatio sam da je Bog oblik percepcije, sredstvo svjesnosti o poetskoj rezonanci bića. Otkrio sam da je Bog utkan u sve stvari, čak i u najveća zla i naš najdublji očaj. Ponekad osjećam kako svijet pulsira bogatom, lirskom energijom, a ponekad se čini ravnim, praznim i zlonamjernim. Shvatio sam da je Bog prisutan i aktivan u oba iskustva.

Crvena ruka

Ima još vrijednoga za pročitati u izvatku broj 331 „Dosjea Crvene ruke“, pogotovo su dojmljivi snovi njegove supruge Susie u koje redovito dolazi Arthur.  Ono što je iz osobne perspektive uvjerenog ateiste fascinantno kod Cavea je njegova iskrenost koja vas fatalno privlači da mu se pridružite i s njim podijelite iskustva koje ga vode koliko god se ona mističnim i religioznim činila! Naprosto, bili vjernici ili ne, u njegovim riječima i u njegovoj glazbi, kao i neizgovorenoj ali sveprisutnoj poruci „ja sam samo jedan od vas, možda tužniji, ali nimalo bolji“, osjećate se kao dio sljedbe koja ushićeno ali bez euforije prati njegove koncerte, sve ono o čemu pjeva i sve što ima za reći!

On za klavirom je tek zborovođa koji je okupio sve nas kao antički kor dok  nas vode iste emocije u potrazi za ljudskošću koju ni osobna tragedija ne smije ukinuti.

Žilet žica

No bolje se ne upuštati na sklisko polje vjere i Boga, religije i glazbe, kada je Nick Cave u pitanju, sigurnije se okrenuti onima koji sve te aspekte njegovog djelovanja bolje poznaju i studioznije proučavaju iz svog kuta gledanja:

Muzika Nicka Cavea zvuk je života na pograničnom području. Poput onih sela koja je u nekom trenutku granica razdvojila na dva dijela i čiji stanovnici savršeno govore oba jezika, imaju posebnu propusnicu za svakodnevni prijelaz granice iako ondje još postoji granična kontrola i polovicu obitelji ili zemljišnog dobra na drugom kraju sela, u susjednoj državi. Takva je približno situacija s Caveom, s njegovim uvjerenjem o Božjoj prisutnosti i odsutnosti, s neuobičajenom lakoćom prelaženja mosta vjere i nevjere, u oba smjera. Na svakoj strani čekaju ga prijatelji i osjećaj kako se nalazi kod kuće, jer zapravo nikad nije napustio svoje selo. Čak niti kada posred sela nikne žilet–žica, kada se na objema stranama granice osjećaš kao tuđinac, kada otjelovljuješ paradoks koji ti se čita s lica, kada postaneš nositelj razloga prelaska zbog kojeg te niti granična policija više ne pita za dokumente.

Hodajuće proturječje

Stoji zaključak da je „Caveov odnos prema vjeri hodajuće proturječje“, jer je s jedne strane nerješiva zagonetka za glazbene novinare u izričito kršćanskim medijima dok je s druge „jedan od rijetkih autora s kojima glazbeni novinari iz svih drugih medija često naširoko razgovaraju o vjeri ili o svojim problemima s istom“.

Oni kojima Nick Cave ne leži priznaju mu glazbeni talent i nadahnuće, ali najčešće kažu kako je on za njih previše mračan. I sam Cave se na taj račun našalio s pozornice u Mantovi rekavši da su nekadašnji dani depresije za njega iz današnje perspektive u stvari bili manje zahtjevni!  Duboka proživljenost Caveovih poetskih slika, stihova i glazbe u kojima samog sebe secira do kosti, baš kao i njegova ispovjedna iskrenost, za njegovu publiku nisu nikakav mrak već svjetlo na kraju tunela.

Povratak korijenima

Od mračnog jedino je gore mračnjaštvo, ono koje navodno pjeva o „Bogu, ljubavi i Domovini“ i zaziva „povratak korijenima“ a u stvari želi legitimirati ono najmonstruoznije iz prošlosti postrojavajući buduću vojsku s istim insignijama, istim pozdravom, pjevajući iste refrene. „Thompsona se doživljava kao mesiju, a on se mladima obraća kao da je svećenik. Istodobno, međutim, ne dopušta da itko osim njega privuče pozornost. Kolikogod bio povezan s vlašću i s Crkvom, ne dozvoljava da itko bude iznad njega, reći će fra Drago Bojić, franjevac, teolog i publicist.

Kažem, nije na nama ateistima raspravljati o Bogu, jer on za nas ne postoji. Što se tiče glazbe, od hipodromske uvijek sam više cijenio i volio romsku svirku.  Ipak, budući da nisam antiteist samo ću primijetiti kako mi se čini da Bog kojeg živi i o kojem pjeva Cave i onaj kojeg s isukanim mačem zastupa Thompson nemaju ama baš nikakve međusobne veze!?

Koliko god to zvučalo glupo, znači li to da postoje dvojica Bogova? Ili je možda u ovom slučaju kod jednog od  njih vrag imao svoje prste?