Branko Mijić

“Novinar je svjedok vremena” — Frane Barbieri

Branko Mijić

“Novinar je svjedok vremena” — Frane Barbieri

Branko Mijić

“Novinar je svjedok vremena” — Frane Barbieri

Do posljednjeg Palestinca

3. studenoga 2023.
Konačno rješenje palestinskog pitanja za Izrael ne podrazumijeva samo etničko čišćenje preostalog teritorija na kojem žive Palestinci i njegovo prisvajanje, već brisanje bilo kakvog sjećanja na njihovo postojanje i samu ideju Palestine
PTICA U RUCI - Mr. Fish za ScheerPost

Ratujemo protiv ljudskih životinja.

Oštar poput britve, ovaj oksimoron izraelskog ministra obrane Yoava Gallanta, zasjekao je u srce onoga što čeka Palestince. Gaza je najgušće naseljeni rezervat na svijetu u kojem je otvoren lov do istrebljenja, bez ikakvih ograničenja, iz svih raspoloživih oružja, na sve moguće i nemoguće načine. Majka svih bitaka, safari svih safarija – „Do posljednjeg Palestinca“. I još više, do konačnog rješenja palestinskog pitanja, jer ne samo da će oni biti ubijani avionima i tenkovima, bombama i granatama, pametnim projektilima, već će, zgnječeni pod ruševinama, bez vode, hrane, lijekova i goriva,  skapavati od gladi i epidemija poput kolere.

Ako ni to ne bude dalo zadovoljavajuće stopostotne rezultate, u arsenalima ima dovoljno taktičkog nuklearnog oružja da posao privede kraju.

 

Napusti Gazu ili umri

Baš kao što je 1956. godine obećao general Moshe Dayan, na pokopu izraelskog vojnika ubijenog u Gazi, pod izraelskom okupacijom Palestinci će „živjeti kao psi“, a tko ne ode iz Gaze, umrijet će. Uoči kopnene invazije, kojoj upravo svjedočimo, poruka Izraela bila je doslovno identična: „Napusti Gazu ili umri!“.

(https://www.aaronmate.net/p/the-roots-of-israels-ethnic-cleansing)

Za taj i takav plan nije dovoljno likvidirati i eliminirati cijelu jednu naciju, pardon zvjerinjak, kako bi se ognjem i mačem još jedno oteto stanište pretvoreno u prah i pepeo jednog dana neograničenim izvorima novca uzdiglo u oltar pradomovine Božjeg „izabranog naroda“, pardon, iznimno uspješnog lovačkog društva koje slavi 75. godišnjicu svog uspješnog rada o čemu svjedoči sve ispunjenija trofejna dvorana. „Zvijeri“, ponavlja dvoglasno duo smrti Netanyahu i Biden, koji sve prate dvogledom i hrabrim lovcima šalju još i još novog oružja kako bi bili efikasniji i učinkovitiji u svojoj žudnji da se do sitosti napiju životinjske krvi.

 

Nakba 2023.

„U Gazi, domu cijele jedne nacije odgovorne za zločine, nema nevinih civila“, grmi nekada navodno racionalni izraelski predsjednik Isaac Herzog. „Izrael ima jedan cilj, reći će izraelski parlamentarac Ariel Kallner: Nakba koja će zasjeniti Nakbu iz 1948.“

Dakle, u Gazi nema ljudi, tamo nema i ne smije biti čak ni nevinih zvijeri i njihovog potomstva, a „Katastrofu“, etničko čišćenje kojim je protjerano sa svojih ognjišta 750 tisuća Palestinaca, treba dovršiti „Kataklizmom“, genocidom 2,2 milijuna njihovih potomaka iz Pojasa Gaze 2023. Ipak, preciznije, transparentnije i emotivnije od svih političara, konačno rješenje je formulirao 95-godišnji Ezra Yachin, vojni veteran kojeg je izraelska vojska mobilizirala da „motivira“ trupe za odstrel po Gazi, član cionističke milicije Lehi koja je proteklih desetljeća izvršila brojne masakre nad palestinskim civilima, uključujući onaj u Deir Yassinu 9. travnja 1948. godine u kojem je likvidirano više od stotinu civila, mahom žena i djece:

Budite trijumfalni i dokrajčite ih! I ne ostavljajte nikoga! Izbrišite sjećanje na njih! Izbrišite njih, njihove obitelji, majke i djecu. Ove životinje više ne smiju živjeti! Svaki Židov koji ima oružje trebao bi izaći van i ubiti ih. Ako imate susjeda Arapa, nemojte oklijevati, otiđite u njegovu kuću i upucajte ga.

(https://scheerpost.com/2023/10/22/chris-hedges-let-them-eat-cement/)

 

Sarajevo i Staljingrad

To je smisao ne samo života ovog gotovo stogodišnjeg okorjelog serijskog ubojice, to je suština cionizma, te ideologije i politike judeonacionalizma, to je motiv i razlog postojanja države Izrael, to je matrica ovog krvoprolića i rušilačkog pohoda danas. Sve što Izrael želi je da životinje više ne smiju živjeti! Zato treba iz memorije zauvijek izbrisati ne samo Palestince kao narod, ne samo Palestinu kao državu, već i samo sjećanje na njihovo postojanje na ovom planetu u, za njih, i više nego turobnoj povijesti čovječanstva!

Svi doseljenički kolonijalni projekti, uključujući Izrael, dosegnu točku kada prihvate pokolj i genocid kako bi iskorijenili domorodačko stanovništvo koje odbija kapitulirati, piše Chris Hedges u svom tekstu “Istrijebite sve životinje“. U njemu naglašava da se sve ono što je kao novinar doživio za opsade Sarajeva, od čega i nakon tri desetljeća ima noćne more, ne može ni približno usporediti s  aktualnom izraelskom opsadom Gaze koja „više liči na Wehrmachtov napad na Staljingrad gdje je uništeno više od 90 posto gradskih zgrada“.

(https://scheerpost.com/2023/10/29/chris-hedges-exterminate-all-the-brutes/)

 

Lipa pamti, Plenković ne

Da, to je „pokušaj Izraela da izbriše ne samo narod, već i ideju Palestine“. To su te metode spaljene zemlje koje su nacisti redovito koristili kada bi se suočili s oružanim otporom, kako u Varšavskom getu, potom i u cijeloj Varšavi, gdje je „izbrisano“ 400 tisuća ljudi, Židova, koji nisu smjeli živjeti jer su za arijevce bili životinje. Slično su postupili i u operaciji „Braunschwieg“, u travnju 1944. godine, kada su u akciji čišćenja partizanskih „bandi“ u svega nekoliko sati mučili i pobili gotovo sve stanovnike, 269 mještana Lipe u zaleđu Rijeke, mahom žena i staraca, uključujući 96 djece od 7 mjeseci do 18 godina, potom selo do temelja zapalili, što je najveća pogibija civila i stradanje jednog malog mjesta na tlu Europe u cijelom Drugom svjetskom ratu.

Lipa pamti, ali ne i Andrej Plenković i HDZ koji Hrvatsku u Ujedinjenim narodima svrstavaju uz još 13 zemalja, nasuprot njih  120 i 45 suzdržanih, koje odbijaju rezoluciju o prekidu vatre kako bi stanovnicima Gaze stigla humanitarna pomoć i kako bi mogli pokopati svoje mrtve, svrstavši nas kolektivno na stranu onih koji ne žele da se ovo krvoproliće zaustavi! Pa kad u Hrvatskoj nema artikulirane oporbe, tu je ulogu morao na sebe preuzeti riječki nadbiskup Mate Uzinić javno se upitavši kao kršćanin tko to može biti protiv zaustavljanja rata i stradanja ljudi.

 

Hrvatska podržava masakr

Da, to je Andrej Plenković koji u ime svih nas daje Izraelu  carte blanche  da spali Gazu do kraja i da se do istrebljenja obračuna s tamošnjim „životinjama“, a da nas za to nije ni pitao! Tako smo postali suučesnici u ovom ratnom zločinu na djelu koji prijeti da preraste u genocid.  Ako nekome baš i nije jasno, nisu krivci samo oni koji pucaju, bacaju bombe, granate i bijelim fosforom gađaju bolnice, već i svi mi koji svojim pristankom ili šutnjom omogućavamo da se masovne likvidacije nastave. To je ta „prava strana povijesti“ na koju je Hrvatsku bez čujnijeg javnog protesta Plenković odveo, svrstavši državu, koja je i sama početkom devedesetih prošlog stoljeća bila žrtva velikosrpskih pretenzija, na stranu znatno nadmoćnijeg agresora!

Baš kao što je legalizacijom pozdrava „Za dom spremni“ poništio onu Hrvatsku koja se 1941. godine svrstala na pravu, antifašističku stranu povijesti, za razliku od ustaša čije zločine počinjene nad Židovima plaćamo i danas ovakvim besramnim svrstavanjem na stranu tiranije.

 

Pravedni rat

Ma što o tome mislio saborski zastupnik Bojan Glavašević nakon jednostranog uvida u stanje na Bliskom istoku, Izraelu rat nije „nametnut“, koliko god napad Hamasa na civile bio zločin za osudu i koliko god krivci za ubojstva, otmice i silovanja zaslužuju biti kažnjeni. Otkako je uspostavljena država Izrael, pa do danas, niti jedan političar, niti jedna vlada, nisu imali ozbiljnu namjeru ispuniti ono što je Palestincima, uzimajući im njihovu zemlju, obećala međunarodna zajednica. Jedan jedini put kada se UČINILO da su mir i suživot mogući, kada su laburistički premijer Yitzhak Rabin i vođa sekularnog PLO-a Yasser Arafat supotpisali sporazum iz Osla o dvije države, židovski vjerski ekstremist Yigal Amir likvidirao je Rabina s dva metka u leđa 1995. godine.

Potom je „nepoznata ruka“ otrovala Arafata, najvjerojatnije polonijem 210, da bi čedo koje je Izrael porodio, financirao i uzgojio kao konkurenta Fatahu,  islamistički i ekstremistički Hamas, 2006. pobijedio na izborima u Pojasu Gaze. Tako su s obje strane barikade do danas na megdanu ostali vjerski radikali.

 

Konc-logor na Gazi

Nakon toga, tih 360 četvornih kilometara na kojima je živjelo 2,2 milijuna Palestinaca, pretvoreno je u najveći koncentracijski logor na svijetu. Osim opsade i stroge kontrole Pojase Gaze, u koje su, gle čuda, Izraelci propuštali emisare iz Katara da u torbama donose milijune i milijune dolara kojima su financirali Hamas, pa i građevinski materijal za famozne bunkere, nastavljeno je etničko čišćenje i okupacija palestinske enklave na Zapadnoj obali. To što se dogodilo 7. listopada, ni u kome slučaju ne može biti stvarni povod za rat, jer Izrael u svih ovih 75 godina nije ispoštovao niti jednu od dvadesetak rezolucija UN-a, niti jedan potpisani sporazum, niti jednu mirovnu inicijativu kako bi Palestinci dobili obećanu im državu ili bilo kakva politička i građanska prava u okviru države Izrael.

Čak kad su se, na preporuku bjelosvjetskih vladara, Palestinci odlučili na gandijevski, mirni protest, Izrael je pribjegao sili i u krvi ga ugušio, a da zapadni establišment nije ni prstom mrdnuo.

(https://www.timesofisrael.com/for-years-netanyahu-propped-up-hamas-now-its-blown-up-in-our-faces/)

 

Zastarjela prijevara

To što tvrdi Glavašević o „nametnutom ratu“ Izraelu u prijevodu je opasna teza o pravednom ratu, dakle moralno opravdanom ratu, a o toj dobro mu poznatoj temi profesor prava na Ženevskoj školi diplomacije i neovisni stručnjak UN-a za međunarodni poredak 2012. -2018. Alfred de Zayas kaže:

Ne, nema „pravednih ratova“ nego samo klanja. Takozvana „doktrina pravednog rata“ je zastarjela prijevara (ukinuta Poveljom UN-a) za opravdavanje agresije i otimanja zemlje. Jedini „pravedan rat“ je rat koji moramo voditi protiv arogancije vlasti, protiv mentaliteta koji provokacije i zveckanje oružjem smatra svojevrsnim „sportom“, iako ta vrsta arogancije gotovo uvijek vodi u oružani sukob.

(https://www.counterpunch.org/2023/11/01/is-there-such-a-thing-as-a-just-war/)

Uostalom, Hamas nije napao susjednu državu, već kolonizatora i okupatora koji krši međunarodno pravo ne osiguravajući onima koje drži u okruženju opskrbu osnovnim životnim potrebama, vodom, hranom, lijekovima i energijom. Je li takav smrtonosni embargo dovoljan povod za „pravedan otpor“ Palestinaca? Imaju li i robovi osnovno ljudsko pravo na pobunu, je li i njima osveta protiv robovlasnika nametnuta i dozvoljena, jer ne žele živjeti kao robovi?

 

Marx o Gazi

Profesor Norman Finkelstein, kojeg je teško prozvati kao antisemitu jer su mu i majka i otac preživjeli Varšavski geto i nacističke konc-logore, upitao se što bi Karl Marx rekao danas o Gazi referirajući se na tog redovitog suradnika The New York Daily Tribunea koji je napisao mnoge članke o Indiji odnosno na njegova razmišljanja o velikoj pobuni sepoja, domoradaca koji su bili vojnici britanskih kolonijalnih postrojbi, na krvavu pobunu 1857. godine koja je zaprijetila britanskoj vlasti u Indiji.

Zločini koje su počinili sepoji u Indiji doista su užasni, neizrecivo užasni… Koliko god zloglasno bilo ponašanje sepoja, ono je samo refleks, u koncentriranom obliku, vlastitog ponašanja Engleske u Indiji, ne samo za epohe osnivanja njezinog Istočnog carstva, nego čak i zadnjih desetak godina (…) Postoji nešto u ljudskoj povijesti poput odmazde, i pravilo je povijesne odmazde da njezino oruđe ne kuje uvrijeđeni, nego sam počinitelj. Čak i u sadašnjoj katastrofi bila bi neumitna pogreška pretpostaviti da je sva okrutnost na strane sepoja, a da svo mlijeko ljudske dobrote teče na strani Engleza.

Baš kao što su svi ustanici protiv ropstva, kolonizatora i okupatora u svojim surovim i krvavim pobunama metode naučili i kopirali od svojih zlostavljača, tako se ni Hamas nije imao učiti ni od koga drugoga do od Izraela. No znamo li mi uopće što se to dogodilo 7. listopada?

 

Skrnavljenje džamije

Hamasova akcija uslijedila je nakon niza upada židovskih ekstremista početkom listopada u treće po važnosti svetište muslimana džamiju AlAqsa u okupiranom Jeruzalemu, inače pod zaštitom izraelske policije. Ortodoksi i doseljenici prijetili su da će je srušiti i tamo podići svoj Treći Solomonov hram što su Palestinci doživjeli kao skrnavljenje i prijetnju. Na upozorenja da će nastavak takvih upada izazvati reakciju, izraelske vlasti nisu reagirale, baš kao ni na izjavu višeg glasnogovornika Hamasa Osame Hamadana:

Mi ne napadamo civile. Morate napraviti razliku između doseljenika i civila, doseljenici su napali Palestince. Ne gađamo civile namjerno, no za nas su doseljenici dio okupacije i dio oružanih izraelskih snaga. Oni nisu civili.

Kodno ime njihove akcije „Oluja AlAqsa“ govori samo po sebi o njihovim motivima, iako ih je sasvim sigurno bilo još više, no bilo kakvih informacija, izjava i glasova s druge, palestinske strane gotovo i nema u zapadnim mainstream medijima. U njima je jedini dozvoljeni narativ „Izrael ima pravo braniti se“, a svako propitkivanje te floskule i iznošenje drugačijih dokaza proglašava se antisemitizmom i uklanja iz javnog prostora!

Dakako, da je napad Hamasa i manjih pridruženih grupacija bio zločin koji treba osuditi a krivce kazniti, to je nasilje za koje nema opravdanja, a neke od žrtava i kidnapiranih Izraelaca su, pokazalo se, upravo oni i one koji su se kao aktivisti borili za prava Palestinaca i miran suživot. Ali, Izrael se ne brani od vanjskog agresora koji ga je napao s druge strane granice, on se „brani“ od naroda koji je kolonizirao, okupirao, kojeg je dehumanizirao do krajnjih granica, do razine životinja, na kojem se svakodnevno nekažnjeno rasistički iživljava i kojeg drži pod režimom apartheida.

 

Spirala smrti

Odgovor na pitanje što se to uistinu dogodilo 7. listopada ponudila je veteranka izraelskog novinarstva Amira Haas, koja desetljećima izvještava s okupiranih teritorija, u Haaretzu:

Izraelci su u nekoliko dana prošli kroz ono što su Palestinci desetljećima doživljavali kao rutinu, a još uvijek proživljavaju – vojne upade, smrt, okrutnost, ubijenu djecu, tijela nagomilana na cesti, opsadu, strah, tjeskobu zbog voljenih, zatočeništvo, meta osvete, neselektivna smrtonosna vatra i na one koji sudjeluju u borbi (vojnici) i na one koji nisu uključeni (civili), položaj inferiornosti, uništavanje zgrada, upropašteni praznici ili proslave, slabost i potpuna bespomoćnost – moćni naoružani ljudi i goruće poniženje.
Stoga još jednom treba ponoviti – rekli smo vam. Stalno ugnjetavanja i nepravda eksplodiraju u neočekivanim vremenima i na neočekivanim mjestima. Krvoproliće ne poznaje granice.

(https://www.haaretz.com/opinion/2023-10-10/ty-article/.premium/arriving-again-at-the-cycle-of-vengeance/0000018b-15d7-d2fc-a59f-d5df4d810000)

Spirala smrti se tako širi poput koncentričnih krugova. Za 1.300 ubijenih Izraelaca ubijeno je oko 10 tisuća Palestinaca, većinom civila, od toga 40 posto djece, a na Pojaz Gaze istreseno je 12 tisuća tona eksploziva! Je li to pravedan omjer smrti u nametnutom ratu ili smo se olako naučili racionalizirati takvo strukturalno nasilje? U ovom trenutku ništa nije važnije od uspostave prekida vatre i spašavanja ljudskih života, ponajmanje teoretiziranje o nečijem pravu da se brani i nametnutom ratu.

 

Bjesnilo i smijeh

Svi ljudi, pogotovo djeca, zaslužuju živjeti, imaju pravo probati život, zato su i došli na ovaj svijet. I upravo je ljudskost ta točka od koje treba krenuti, za prestanak rata i podnošljiv život u miru potreban je dogovor čovjeka i čovjeka. Uostalom, holokaust nas je podučio da je nemoguće istrijebiti cijelu skupinu ljudi koju druga skupina ljudi ne smatra ljudima. I, da, vrlo lako oni koji su bili žrtve svoj opstanak vide u još većoj agresiji od one koju su sami preživjeli!

Dehumanizacija ne samo što omogućava rat, ona stvara vlastitu uništavajuću energiju putem koje se ratna razaranja opterećena zvjerstvima umnožavaju. Nasilje rađa sve veće nasilje i glad za njim postaje sve dublja i nezasitnija dok ne dođe do eksplozije bjesnila.

Herojske smrti su lažne, nije potrebno ginuti za domovinu, naciju, religiju, važnije je, ako baš to želite, za njih živjeti. U svakom slučaju, bolje je (i ljepše) umrijeti od smijeha nego za državu

 

Ilustracija: PTICA U RUCI – Mr. Fish za ScheerPost

Blog

Kolumne

Share This