Negdje otprilike godinu dana nakon što sam stradao shvatio sam da je moje stanje trajno, da je dapače, medicinski definirano, iako za mene jedinstveno, za medicinu ni po čemu posebno… za njih sam jedan u nizu tetraplegičara… i oni i ja znamo, da se moje stanje nikada neće popraviti nego da će, kao što je logično, s protekom vremena ono biti sve gore i gore. Sa svim tim na pameti našao sam se pred hamletovskom to be or not to be dilemom odnosno dvojbom: nastaviti živjeti ili se prepustiti i umrijeti.
Ovaj odlomak, baš kao i sama naslovnica, knjige „Nitko nema dva života, al’ imam ih ja…“ Damira Jelušića rječito i slikovito govore o njezinoj temi, ispovijesti, ili kako to Damir kaže, sjećanjima mladog čovjeka kojemu je tragična prometna nesreća raspolutila život na onaj prije i onaj poslije tog sudbonosnog trenutka. Za Damira Jelušića šira je hrvatska javnost čula tek nedavno, u prosincu 2025. godine kada je objavljeno kako je Ustavni sud RH jednoglasnom odlukom ispisanom na 82 stranice u potpunosti ili djelomično ukinuo šest članaka Zakona o osobnoj asistenciji za koji su osobe s invaliditetom od samog početka tvrdile da je ne samo diskriminatoran već i nakaradan.
Udruga Sjena
Ubrzo je i resorni ministar, po kojem je sada odbačeni zakon dobio kolokvijalno ime „lex Piletić“, a koji se „proslavio“ ne samo svojim pravničkim umijećem već i moralno, nazvavši one koji su u kolicima prosvjedovali „ulicom“, a dolazak invalidne djece s roditeljima u Sabor, dok se o njihovoj sudbini raspravljalo, proglasio „morbidnim showom“, smijenjen sa svoje funkcije. Bila je to velika pobjeda za Udrugu „Sjena“ i one invalidne osobe koje je kao odvjetnik pred Ustavnim sudom zastupao Damir Jelušić, koji se svemu tome nije mogao radovati sa svojim suborcima jer je preminuo 18. kolovoza 2025. godine. Nisu oni koji su s Damirom dijelili dobro i zlo zaboravili što je sve činio i učinio za njih i za njihova prava, upravo su oni bili najzaslužniji što je nagrada Ponos Hrvatske 17. ožujka 2026. godine posthumno dodijeljena Damiru Jelušiću iz Kraljevice.
No o tome ćete gledati na televiziji i čitati u novinama.
Zečić i naslovnica
Vratimo se mi knjizi koja je već na prvi pogled kontradiktorna, jer se na naslovnici kočoperi parafraza lakoglazbenog hita Dražena Zečića i fotografija bespomoćnog Damira u bolesničkom krevetu. I sam pogled na mladog pacijenta kojem se vide rebra jer je izgubio gotovo pola svoje tjelesne mase i spao na 40 kilograma, dok se nalazi na istoj razdjelnici između života i smrti, izaziva nelagodu. I sam sam se uhvatio da knjigu na stolu okrećem na poleđinu, jer mi je i samo svrnuti pogled bio stresan, ali u ovoj knjizi autor ništa nije prepuštao slučajnosti, osim što je slučaj odredio početak njegovog drugog života.
I tako, na samom kraju, saznajemo što je Damir svom dragom čitatelju, kako nas cijelo vrijeme titulira, htio onako prijateljski poručiti naslovnicom, ne dijeleći savjete, a sjećajući se tog 29. travnja 1994. godina kada je počeo taj drugi život koji nije htio, autoironično zazivajući u naslovu hit za jeftine zabave:
Ne postoji osoba s kojom sam pričao, kako u prvom tako i u ovom, drugom, mojem životu, koja, barem jednom, ili nije vozila pod utjecajem alkohola, ili ju nije netko, tko je pio, vozio. Tako je bilo i 29. travnja prije trideset godina… pili smo i dogodilo se ovo. U trenutku. Naši životi nisu bili u našim rukama. Molim te, dragi moj čitaoče, nemoj ponoviti našu grešku: ne sjedaj za volan ako si pio, i ne sjedaj u auto s nekim tko je pripit, a kamoli pijan. Zaklopi knjigu još jednom i pogledaj me: nije vrijedno toga. Ja svoju grešku više ne mogu ispraviti. Mogu samo živjeti njezine konzekvence: a to i činim. I to najbolje što mogu.
Humor i ironija
Damir je rođen 14. rujna 1972. godine i njegov je prvi život trajao nešto više od 21 godine. A onda više od tri desetljeća „mog novog, nikad željenog, strahotnog i turobnog drugog života“. No nemojte da vas sama tema i autorova sudbina odvrate uzeti ovu knjigu u ruke, jer u njoj ćete naći ono što je za svako djelo najvažnije: užitak čitanja. Ne bojte se, ona nije mračna, osim koliko su to činjenice koje govore o tome što je Damir preživio u svojih 600 dana provedenih u sedam ili osam različitih bolnica, primarnih i sekundarnih, fizičkih i psihičkih dijagnoza, niti u jednoj svojoj rečenici nije naricateljska, ne daj bože, samosažaljevajuća! Dapače, autorov smisao za humor i ironiju, što na vlastiti račun, što na račun drugih, čini ovo štivo ponekad ne samo zanimljivim već i duhovitim. Garantiram da ćete se više puta nasmijati, dobro, i poneka suza neće izostati. No Damir je uvjerljiviji od mene:
Inače, za tvoju informaciju, dragi moj čitaoče, prosječni životni vijek osoba s mojom dijagnozom je 10 do 15 godina, što znači da sam poživio dvostruko dulje od tog prosjeka. Damir – Statistika 1:0.
Montaigne i Cioran
Urednik knjige Nikola Petković s pravom autora povezuje s ocem i majkom eseja Michelom de Montaigneom, i njegovim nenadmašnim nasljednikom, Emileom Cioranom, naravno ne uspoređujući njihove književne dosege i značaj, već govoreći o samom smislu pisanja:
Čovjek ne piše jer je pisac. Dopisujući se sa samim sobom bez ikakve pretenzije da u tu radnju uvuče bilo koga osim sebe sama, čovjek, čak katkada i profesionalni pisac, zauzme pozu za osobnu prozu i pritom piše. Piše da iznađe načina kako da se odnosi prema sebi samom, kako da se suoči sa sobom, kako da se pred samim sobom ponaša i kako da se podnaša. Nekada i da se izvuče iz taloga depresije; nekada da oplače sebi blisku osobu ili bivšeg sebe; nekada da ne poludi, a ne jednom, kaže Cioran, da ne ubije nekoga ili, što je u praksi povijesti literature češći slučaj: sebe sama.
Drug Tito
I u tome je veličina ove knjige. Mogli bismo unedogled citirati zanimljive pasuse, ali, ako do sada niste shvatili zašto je morate pročitati, onda i nećete, što bi rekla ekipa s Peščanika, „ako vam je dobro, onda ništa“. Još samo ovaj dio na koji se uvijek iznova grohotom nasmijem. Naime, Damir se u bogatoj povijesti svog bolničkog staža, u jednom razdoblju liječio u Specijalnoj bolnici za spinalne ozljede Soča u Ljubljani, te se našao u onoj istoj jedinici intenzivnog liječenja u kojoj se, „zasigurno ne bez razloga, liječio i pokojni najveći sin svih naših naroda i narodnosti, drug Tito, glavom i bradom, a bogami, neko vrijeme i nogom“:
Imao sam 50 postotnu prednost u povlačenju s položaja u odnosu na Maršala; naime, obje noge, ali što će mi kada ih nisam mogao upotrebljavati. Iako brojčano nadmoćan u nogama, s Titom sam, što se mobilnosti tiče, bio 0:0. On je otišao, kako je to rekao veliki Krleža, preko Romanije, a ja, na opjevanu frontu iz Prve Svjetske Vojne, onu na Soči.
Mom mlađem bratu
No vratimo se onome što je Damir Jelušić nazvao fight for your right, čime se intenzivno bavio posljednjih godina, u čemu je na koncu uspio a da epilog nije doživio. Naravno da je, bez obzira na sve, Damir i danas jednako živ u srcu svoje majke Zdenke kao što je zaživio onog dana kada ga je rodila. Saša sigurno s njim vodi duge razgovore dok na gramofon stavlja onu legendarnu Breginu „Pjesmu mom mlađem bratu“, a Bebekov opori vokal šapuće u mrak: „Loš dan, kako si moj mlađi brate, kiše do neba, ostat ćemo sami ti i ja u svijetu kome rod i ne treba…“ Njegove nećakinje znaju kakva je ljudina bio njihov barba, namrijevši im u baštinu, baš kao i svim svojim bliskim i bližnjim osobama, i ovu slikovitu knjigu svojih sjećanja i ovo nemalo priznanje „Ponos Hrvatske“.
https://www.youtube.com/watch?v=xQDAyrCa-6E
Mene osobno Damir Jelušić i dalje brani s onog svijeta od (ne)osuđenog ratnog zločinca. Otvaram njegov davni mail i čitam što je sve iskopao iz sudske prakse i pitam se koliko je truda i vremena morao uložiti da sve to sakupi i poveže u svom briljantnom pledoajeu. I posramljeno si priznajem da nisam nikada pomislio kako je sve to natipkao, a sada sam iz ove knjige i o tome nešto saznao, jer i ja sam, kao i on, odlično savladao daktilografiju i cijeli život tipkam „na slijepo“, s deset prstiju, što je njemu bilo uskraćeno u drugom životu.
Fighter nikad quitter
Damir je znao da se utakmica igra sve dok sudac ne odsvira kraj, kao što i sam kaže, uvijek je bio fighter, nikada quitter, i to u oba svoja života. Ali ono što je pokrenuo i čemu se, unatoč svog zdravstvenog stanja, cijelim svojim bićem posvetio od 2015. godine kada je shvatio „da se bez borbe za svoja prava nikada ništa neće promijeniti“ i da je on zbog svog pravnog znanja na neki način pozvan da bude „predvodnik u toj borbi“, pretvorilo se u nešto što ni sam nije mogao predvidjeti. U njegov treći život!
Njegova odluka da svoju hamletovsku dilemu riješi sa to be i prihvati svoj drugi život sa svim njegovim posljedicama bila je presudna, ne samo za njega i njegovu obitelj, već i za mnoge one koje nikada nije ni vidio i one koje nikada neće upoznati, a koji će se upravo zahvaljujući Damirovom bivstvovanju moći izboriti za svoja prava i egzistenciju. Čovjek čiji je jedini dostupni vidokrug dobar dio života bio odvratni bolnički strop, svojom je voljom, znanjem i predanošću širom otvorio horizonte svima onima koji su diskriminirani, ne upavši u zamku da zbog vlastite diskriminacije diskriminira one koji ne spadaju u njegovu ranjivu skupinu!
Mentalne barijere
Naprotiv, Damir Jelušić od samog je početka shvatio kako postoje i mnogo teže savladive barijere od onih arhitektonskih koje njemu i osobama s invaliditetom onemogućuju ionako otežano kretanje i pristup svakidašnjim životnim potrebama. A to su one „mentalne barijere koje stanuju u ljudskim glavama“ s kojima se valja uhvatiti u koštac!
Moja je poruka osobama s invaliditetom, ali i šire, svim vulnerabilnim društvenim skupinama čija se prava ne poštuju odnosno povrjeđuje ih se, od homoseksualaca preko osoba s invaliditetom do pripadnika manjinskih etničkih zajednica – fight for your right.
I zato je odluka Ustavnog suda presudno važna ne samo za Udrugu „Sjena“ i osobe s invaliditetom i posebnim potrebama već za svakog onog pojedinca kojeg zbog njegove manjinske pripadnosti diskriminira i ugrožava samoproglašena većina! Praktički, svatko onaj koji se osjeti ugroženim zbog bilo kakvog oblika diskriminacije pozvat će se na ono što je pokrenuo i predvodio Damir Jelušić, čovjek koji ni nakon fizičkog odlaska s ovoga svijeta neće prestati postojati. Jer, na njega i njegovo djelo pozivat će se, čak i ako mu ne budu znali ime, svi oni koje netko bude ugrožavao, marginalizirao, ugnjetavao i zlostavljao samo zbog njihove različitosti, svi oni prema kojima društvo i država pokušavaju trenirati strogoću.
I koji su taj i takav zločin htjeli ozakoniti kao obaveznu mjeru ponašanja!
Ne boj se! Nisi sam!
Malo je ljudi koje njihovo djelo nadživi, koji su stvorili nešto što će trajati i imati utjecaja na ljudske sudbine godinama i desetljećima nakon što smo ih ispratili u dobra sjećanja. Damir Jelušić u tome je uspio unatoč turobnosti i turbulencijama svog drugog života, jer ga je nepravda boljela više od svih njegovih rana, a nepoštenje iritiralo više od vlastitog, gore od Krištuševog izranjavanog tijela. Usprkos svemu uspio je u onome za što se svi vjernici svijeta mole – vratiti ljudima nadu i dostojanstvo, pogotovo obespravljenima i poniženima. A tako nešto uistinu uspijeva rijetkima, malo tko je u ljudskom rodu dobacio do kozmičke pravde.
Baš kao što je Pjesnik znao – „Ne boj se! Nisi sam!“ – i Damir bezimeno ustrajava u braći.
Pogledajte semafor!
Zato treći život Damira Jelušića nije tek novo poglavlje koje bi se logično nastavilo na naslov autobiografije njegovog drugog života već konstanta koja je tek počela i koja će trajati dok god bude diskriminacije i diskriminiranih ili dok god netko ne ponudi neko bolje rješenje za njihovu zaštitu. Da je uspio svjedočiti svojoj pobjedi, ne bi likovao nad onima u mozgu mu nedoraslima koji su stajali na suprotnoj strani nazivajući ih ulicom a njihov zakon morbidnim showom. Vjerojatno bi Saši poslao poruku: „Buraz, „lex Piletić“ is dead!“. U svakom slučaju, utakmica se igra, sudac nije odsvirao kraj, a na semaforu stoji:
Damir – Država 6:0
I „crveni“ Piletiću!
Kumpanjo, a tek je prvo poluvrijeme! I svekolika publika je na nogama!
-
-
-
-
-
-
Alan Crnković
